'Tuđman mi nije vjerovao da nas je Vatikan zaista priznao'

Na današnji dan prije 25 godina prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:52

Video: 24sata/pixsell

Svojim suradnicima tada je rekao: Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države.

To vrijeme u Hrvatskoj bilo je iznimno teško. Domovinski rat je bio u jeku, deseci tisuća izbjeglih i prognanih, tisuće i tisuće poginulih, a gotovo trećina zemlje bila je okupirana...

Tog 15. siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske Unije, te još i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Sljedećeg dana uslijedilo je priznanje još zemalja, a do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države

Tajni dogovor s Tuđmanom

Jedan od najistaknutijih hrvatskih diplomata Ivica Maštruko te 1991. godine nalazio se u nevjerojatnom položaju. U jednoj sasvim neobičnoj ulozi. Bio je ambasador Jugoslavije pri Svetoj stolici, a u isto vrijeme je u džepu imao dokument koji je potpisao predsjednik Franjo Tuđman kojim ga je imenovao za opunomoćenog predstavnika RH pri Svetoj Stolici. U dogovoru s njim ostao je ambasador zemlje koja nestaje, a dokument koji mu je dao trebao je upotrijebiti kad za to dođe vrijeme. Tada još on nije imao nikakvu formalnu težinu.

- Odlučujuće aktivnosti vezane za priznanje Hrvatske počele su u studenom 1991. Najprije je o mogućnosti priznanja Hrvatske i Slovenije zasjedalo vijeće ministara Europske zajednice. Istog dana bilo je zasjedanje NATO pakta gdje se razmatrala ista stvar. Tadašnji američki predsjednik Bush razgovarao je s Papom o tome. Potkraj mjeseca Vatikan je tražio od veleposlanika zemalja članica sadašnjeg OESS-a da se očituju o njihovom prijedlogu za priznanje.

Sve zemlje su dostavile svoje odgovore a mene je nadbiskup Tauran, vatikanski ministar vanjskih poslova 20.12 izvjestio da je Papa odlučio nakon svih analiza koje su izvršene da se prizna Hrvatska ali da datum priznanja treba pričekati nakon konzultacija sa zemljama EU - prisjetio se Maštruko te istaknuo da je bilo kolebanja unutar EU, ali da im je Vatikan svojom odlukom o priznanju dao poticaj i signal da to što prije učine.

Da će Vatikan priznati Hrvatsku saznao je od monsinjora Nikole Eterovića koji je tada radio u Državnom tajništvu Svete Stolice

- Kad je nazvao ja sam baš tada izašao iz rezidencije pa se javila moja supruga. On joj je rekao da će odluka biti emitirana 13.1. na Radio Vatikanu u 12.30 sati. No ja nisam bio siguran u to što mi ona govori pa sam ga nazvao da još jednom provjerim da je to stvarno istina - kazao nam je Maštruko, u to vrijeme zapravo bio glavna veza između Hrvatske i Vatikana.

'Ma jeste vi sigurni da je to istina?'

Odmah je nazvao predsjednika Tuđmana, ali on mu nije vjerovao kad mu je rekao da će Vatikan zaista priznati Hrvatsku
- Bio je sretan, ali mi je više puta ponovio: "Jeste  li sigurni veleposlaniče, provjerite još jednom". Ja sam mu odgovarao da je sve riješeno, da je gotova stvar, da može biti posve siguran i da će se to objaviti na Radio Vatikanu u 12.30 sati. Posalo sam mu faksom dokument da se uvjeri. Nije mi bilo čudna ta njegova nevjerica jer je s dobrim razlogom bio oprezan. Naime, ranije je stigla informacija da je Bugarska priznala Hrvatsku pa to na kraju nije bilo točno pa je zato Tuđman bio tako sumnjičav  - kazao je iskusni diplomat, inače profesor sociologije.

On je već ranije naručio ploču s natpisom Hrvatsko veleposlanstvo i samo čekao da je stavi na zgradu rezidencije. Postavio je isti dan. Formalno je razriješen s mjesta veleposlanika SFRJ tek 7.siječnja

- I onda smo organizirali feštu na  na kojoj su bili Inoslav Bešker, Silvije Tomašević, obitelj Poklepović, Ilija Mimica, novinar Tanjuga koji je 1991. izbačen iz agencije. Popili smo i zapjevali iako nije bilo nekog pretjeranog slavlja jer smo znali kakva je situacija u Hrvatskoj i što nas još sve čeka - ispričao nam je na Maštruko koji je nekoliko dana nakon međunarodnog priznanja Hrvatske počeo raditi na uspostavi diplomatskih odnosa

Srdačni odnosi sa Papom

-  To je bio sasvim uobičajen put razmjena diplomatskih nota o uspostavi diplomatskih odnosa. U Vatikanu i pred institucijama Republike Italije obavljao sam te završne poslove. Početkom veljače 1992. javljeno mi je iz Tuđmanovog Ureda da zatražim agreman za Ivu Livjanića koji je poslije postao prvi veleposlanik RH pri Svetoj Stolici, a istodobno sam za sebe zatražio agreman za prvog veleposlanika RH pri Republici Italiji. Nakon toga, već početkom veljače predao sam u kraljevskoj palači u Napulju vjerodajnice talijanskom predsjedniku Francescu Cossigi. On je ta dva dana proglasio Napulj glavnim gradom a ja nisam imao odgovarajaći frak za tu priliku pa je izbila i cijela drama oko traženje pravog fraka. 

Livjanić je u svibnju 1992. ušao u moju rezidenciju, koju sam uspio sačuvati a ja sam svom nasljedniku u frižideru ostavio jaja, mlijeka i šampanjac - prisjetio se Maštruko te istaknuo kako je s Papom Ivanom Pavlom II. bio u izrazito srdačnim odnosima

- Prije nego sam predao vjerodajnice zatražio sam privatnu audijenciju kod Pape da se od njega oprostim i zahvalim mu na svemu. Tada mi je uručio Orden velikog križa. Rekao mi je tada" Odlazite sad na višu dužnost" a ja sam mu onako udvornički kroz osmijeh odgovorio da je najveća čast biti veleposlanik u Vatikanu. On se na to nasmijao i rekao "Ma oni i nemaju toliko posla". Istina, to mjesto je zapravo diplomacija u destiliranom obliku - kaže nam iskusni diplomat koji je susretao sa Svetim Ocem i dok je bio u pratnji Izetbegovića, Kučana i Gligorova pri njihovim posjetama Papi. 

- Kad me je vidio na kraju i s Kučanom u pratnji dobacio mi je kroz šalu “Što vi tu radite? Pa vi niste Slovenac." Odgovorio sam mu da sam samo u pratnji predsjednika Kučana i obećavam da više neću dolaziti, osim možda još jednom. Tad me je malo čudno pogledao a ja sam mu objasnio da još jedino mogu doći u pratnji Slobodana Miloševića ali da je to skoro pa nemoguće.