Tri naraštaja loze Velebit, obitelji koja je najbliže pojmu lijeve hrvatske aristokracije

Države se mijenjaju, ali Lošinj, odnosno lošinjska uvala Zabodarski, ostaje. Tim nam je riječima Vladimir Velebit, 72-godišnji umirovljeni švicarski kardiokirurg i sin jednog od najbližih Titovih suradnika, opisao privrženost koju cijela obitelj Velebit osjeća prema svojoj ljetnoj oazi u bajkovitoj uvali Zabodarski, u borovoj šumi, samo nekoliko metara od mora koje je ondje tirkizne boje. Velebit, s kojim smo razgovarali o bogatoj prošlosti njegove obitelji i sjećanjima na njegova oca, kaže kako su svi njihovi gosti koji su dolazili na Lošinj bili oduševljeni tim mjestom.

- Ovdje su dolazili gosti iz cijelog svijeta, od engleskih lordova pedesetih godina, američkih novinara, brojnih naših prijatelja iz zemlje, pa sve do prijatelja koji su ovdje godinama dolazili iz Švicarske - prisjeća se Velebit. Velebitovi na Lošinj dolaze od 1954. godine, nakon što je Vladimir Velebit, u vrijeme kada je bio jugoslavenski veleposlanik u Londonu, kupio jednu napuštenu kuću na Lošinju. Riječ je o imovini vlasnika lošinjskog brodogradilišta koji je u to vrijeme optirao za Italiju, a koju je tada prodavala lošinjska općina. U uvali je bilo nekoliko kuća.

Jednu je kupio Velebit, drugu beogradski novinar Bogdan Pešić, a treću legendarni slovenski partizan i državnik Janez Stanovnik, koji je nedavno preminuo. U ponedjeljak smo u uvali Zabodarski zatekli tri generacije Velebitovih, koji nose isto ime: sina legendarnog Titovog diplomata koji se također zove Vladimir Velebit, zatim njegova sina i devetogodišnjeg unuka, koji nose ime - Vladimir Velebit.

Kuća u kojoj borave uvijek je povezivala i okupljala obitelj, pa i u ratnim devedesetim godinama. Nakon rata, 1996. godine, kuća im je zapaljena, a naš sugovornik vjeruje da iza toga stoje policijski specijalci koji na Lošinju imaju svoju bazu, iako je policija nakon puno otezanja zaključila da je uzrok požara priroda, a ne ljudski faktor. Međutim, i nakon toga kuća na Lošinju ostaje omiljeno utočište Velebitovih.

Vladimir Velebit i 2004. godine, u 97. godini, ljeto provodi na Lošinju, ali od tamo ne putuje u Švicarsku u posjet djeci, kao ranijih godina, nego odlazi u Zagreb, gdje umire nekoliko dana nakon što je proslavio 97. rođendan. Životni put Vladimira Velebita demantira sada već uvriježenu predrasudu o partizanima kao nepismenoj i razularenoj hordi koja je 1945. došla iz šume i uzurpirala vlast u zemlji. Jer Velebit je dolazio iz ugledne građanske obitelji i bio je izvrsno obrazovan. Prije rata je završio pravo u Zagrebu, a u ratu u partizanima dobiva čin generala i tako postaje treći general u obitelji Velebit. Njegov djed Dušan bio je general u austrougarskoj vojsci, a otac Ljubomir u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Rođen je u Zadru, a obiteljski je bio povezan s Trstom, Dubrovnikom, Bečom i Zagrebom.

Nakon završetka pravnog fakulteta kao sudački pripravnik, po kazni, zbog lijevih stavova, upućen je iz Zagreba u Prištinu, Leskovac i Kičevo. Sredinom tridesetih otvara odvjetnički ured u Zagrebu. Kreće se u visokom društvu i zna kako bez kompleksa razgovarati s najutjecajnijim ljudima onog vremena, političarima, direktorima banaka i poduzeća. Neposredno uoči rata počinje se družiti s Verom Becić, kćerkom slavnog hrvatskog slikara Vladimira Becića, s kojom će se ubrzo nakon rata i oženiti.

Cijeli tekst o obitelji Velebit u svjetskoj revoluciji i nakon toga pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 3. srpnja