Tri godine bez legendarnog Kiće Slabinca: Plesao je balet, igrao nogomet i volio divnu crnu ženu

Bio sam uvijek barem deset godina ispred svog vremena. Još tamo od Dinamita, kad sam svirao i pjevao rock’n’roll, pa i onog trenutka kad sam od izvorne tamburice napravio urbani ansambl poput Slavonskih bećara. Mnogima koji su na tamburašku scenu došli nakon mene utro sam put i pokazao kuda treba ići. Pokazao sam kako jedan pop i rock pjevač preko noći može postati uspješan country pjevač i da se toga ne treba stidjeti, kao ni skakanja iz traperica u narodnu nošnju, govorio je Kićo Slabinac 1996.

Tih godina tvrdio je da tamburica mora biti lajtmotiv jer je po njemu estrada bila očajna. Smatrao je da nijednom 'pravom' pjevaču nije dostojno biti dijelom toga kad su s nje i s Televizije bili protjerani oni najbolji. Govorio je da je i to bio jedan od razloga zašto je ušao u politiku.

GODINA BEZ KIĆE SLABINCA Najveći showman ovih prostora htio je ženu koja ga razumije, a za kraj se čuo s velikom ljubavi

- Metlom nas se pobacalo s Televizije, a zbog ponosa nikog nismo molili ni povlačili za rukav da nam udijeli koju minutu. Meni nitko kao showmanu, a tvrdim da sam vrhunski showman, nikad nije ponudio nijednu 'Sedmu noć', nijedan 'Bravo!' niti bilo kakvu sličnu emisiju - pričao je i pritom nije skrivao gorčinu. Gomilala se u njemu godinama. Samo dvije godine prije, 1994., obrušio se na politiku, Televiziju, menadžere... Niti je birao riječi niti je ikog štedio.

- Za ribolov treba dozvola, za automobil također, čak i za prostituciju, samo za pjevanje ne treba ništa. Pjevati danas može svatko tko hoće i misli da zna. To je postala profesija bez društvenog položaja. Previše se ološa okupilo u ovoj profesiji. Gdje su stariji pjevači? Nisu otišli jer ih publika više neće..., a ja sam usprkos svemu još tu... - govorio je.

Kićo Slabinac napustio nas je 13. studenoga 2020. Preminuo je u zagrebačkom KBC-u u 77. godini. U bolnici je bio tri mjeseca. Unatoč uspješnom operativnom zahvatu oporavak se zakomplicirao. Svi su se nadali da će krenuti nabolje, no Kićo nije izdržao. Iza sebe je ostavio neutješnu obitelj i prijatelje, kolege koji se zaklinju da nikad neće biti zaboravljen. Kićo je već krajem osnovne škole zavolio rock’n’roll, koji je u to vrijeme bio avangarda. Bio je možda i prvi roker na ovim prostorima. Pjevao je s puno žara, ljubavi, pa su ga zbog toga ružno gledali u školi, omladinskim organizacijama.

Još u osnovnoj školi bio je član dramske sekcije, a potom se, u petom razredu, pridružio i Dječjem kazalištu 'Radost'. Igrali su klasične dječje predstave, opere, operete, drame, komedije. Ljubav za ples usadila mu je mama koja ga je upisala u baletnu školu, ogranak osječkoga baletnog ansambla HNK. Bili su mini kadar za statiranje ili predstave u kojima su trebali djecu. Mama ga je i upisala u srednju muzičku, a otac to nije htio. 'Nećeš ti biti svirač, do tri, četiri ujutro pjevati s pijancima po lokalima i ujutro dolaziti doma. Neće tebe pijanoga jutrom izbacivati iz lokala', govorio mu je tata. Znao je i što su opereta i kazalište, ali nije vjerovao tim visokim rejtinzima klasične glazbe.

- Uostalom, kako je i mogao vjerovati da će mu sin od toga moći živjeti kad je jedan od prvaka osječke operete nedjeljom išao brijati stare mušterije da zaradi još jednu plaću i preživi?! - govorio je Kićo u našim intervjuima.

Brzo je postao kralj pop glazbe. S pjesmom 'Tvoj dječak je tužan' predstavljao nas je na Eurosongu i osvojio je 14. mjesto. Nakon toga uslijedile su velike turneje po Rusiji, od Baltičkog do Japanskog mora. Punio je stadione, 35 tisuća ljudi bilo je u Armeniji. Njegove su se ploče prodavale u dijamantnim, zlatnim i srebrnim tiražama, a 70-ih je prodao tri milijuna ploča. Iako je The Sun naslovnicu njegova božićnog CD-a proglasio najgorom na svijetu, prodao se u vrtoglavih pola milijuna, što je najveća tiraža ikad u povijesti naše glazbe.

'Plavuša', 'Te tri slatke riječi', 'Zbog jedne divne crne žene' i danas se vrte po radiopostajama, svaka ta pjesma ima svoju priču. U New Yorku je, pričao nam je, upoznao prekrasnu ženu, podrijetlom Hercegovku. Sjedila je u cadillacu, sa šalom oko vrata. Bila je to ljubav na prvi pogled. Kićo je imao velike planove, na koncertima ju je posjeo u prvi red i pjesmu 'Zbog jedne divne crne žene' pjevao je samo njoj. Vjerovao je da će trajati vječno, no divna crna žena ga je ostavila.

BEOGRAĐANKA MIRJANA ZA 24SATA Kićina 'crna žena': Još se nadam da će me nazvati, nedostaje mi

- Veza je s moje strane bila poštena i iskrena. Kad smo se rastajali, rekao sam: 'Odlazim mirne savjesti, a bojim se da ti od svoje nećeš pobjeći do groba' - prisjećao se Kićo desetljećima nakon fatalne ljubavi. Prije nego što nas je napustio, čuo se sa svojom 'divnom crnom ženom'. Sreli su se dvije godine prije njegova odlaska i ostali u kontaktu. Zato ju je nazvao prije operacije, kao da je slutio što će se dogoditi. Iako se desetljećima nisu ni čuli ni vidjeli, nakon njegova odlaska rekla je: 'Bila je to velika, mlada, nevina ljubav. Bili smo jako mladi, gotovo djeca. Mislim da se samo jednom u životu na taj način može voljeti i to se pamti'. Njihov posljednji razgovor bio je kad je išao u bolnicu. I tad se šalio i obećao joj da će je nakon operacije nazvati. Čim se nije javio, znala je da nešto nije u redu.

- Njegovim odlaskom svijet je puno izgubio. Ja još nekako mislim da će me nazvati. Nedostaju mi njegovi vicevi i vedro raspoloženje - rekla je tad Mirjana. Kići je dugo trebalo da preboli tu ljubav. Bio je ludo zaljubljen u nju, a iako je to bila ljubav na daljinu, trajala je četiri, pet godina.

- Satima smo pričali noću kad je telefon bio jeftiniji i letio sam k njoj u New York, imao sam apartman za nas dvoje. No nakon nekoliko godina Mirjana me ostavila - pričao nam je.

Jako je volio nogomet. Postoji njegova fotografija koja je izašla u SN reviji 70-ih godina. Na njoj je Kićo u bijelom dresu, s grbom Dinama na jednoj i grbom Osijeka na drugoj strani. Kad bi ga upitali navija li za Osijek ili Dinamo, Kićo je diplomatski odgovarao: 'Uvijek sam imao dilemu između ta dva kluba. Kad bi Osijek igrao u Zagrebu, navijao bih za Osijek, a kad bi Dinamo gostovao u Osijeku, navijao bih za Dinamo. Često su me to znali pitati i na tribini kad bi međusobno igrali Dinamo i Osijek'. Bio je blizak s gotovo svim igračima Dinama koji su tad igrali, a posebno s onom generacijom koja je osvojila Kup velesajamskih gradova 1967.

Prijateljevao je s Braunom, Jerkovićem..., s mnogim slavnim igračima. Nekad je i haklao s bivšim Dinamovim igračima kao što su bili Čonč, Lipošinović, Gucmirtl i mnogi drugi. U to vrijeme bio je gotovo svakodnevno na stadionu. Volio se sjetiti nastupa na 'plavim noćima', a pjevao je i na Hajdukovim noćima. Kao klinac jedno vrijeme je i navijao za Hajduk jer je u ulici odrastao s Dalmatincima. Nažalost, nije dočekao da zapjeva na novom Osijekovu stadionu. Među ljudima je bio megapopularan. Teško se moglo dogoditi da sjedi u kafiću a da mu netko ne priđe. Posebice kad je snimio 'Inati se, Slavonijo'. Njegove su pjesme odavno 'svetinja' mnogim Slavoncima, a ova je postala svojevrsna himna.

ŽELI DA PJEVAČ PRIZNA SINA Ilić na sudu zbog utvrđivanja očinstva, a Kićina 'crna žena' za svjedoka je pozvala Lepu Brenu

- HDSSB je na izborima koristio taj slogan u političke svrhe, bez mog odobrenja. Nisam se bunio jer je bilo za dobrobit Slavonije. Pjesma je pisana za ljude, ne za politiku - rekao je. Svakom svojom pjesmom opravdavao je status miljenika publike. Pažljivo ih je birao, nije pristajao pjevati bilo što. Njegova 'Otiš’o je otac moj polako' rađala se godinama. Kićin otac je umro 1980. i o njegovu odlasku pjevač je pričao s tekstopiscem Željkom Krznarićem. Tata mu je bio teško bolestan i ležao je u krevetu. Pozvao je jednog dana obitelj i rekao im da se želi oprostiti od njih jer da više nema snage i ne da mu se živjeti. Dvije godine je Kićo molio Krznarića da napiše tu pjesmu. Pričali su o očevima, kako je ta generacija bila čvrsta, postojana, koja je ni iz čega stvorila kuću, imanje, pobrinula se za obitelj. Krznarić je i napisao tekst, a kad ga je Kićo pročitao, potekle su mu suze. Ne samo njemu.

- Kad sam u Croatia Records donio probnu snimku, najprije su žene jedna po jedna zaplakale. Kasnije je na koncertima bilo obratno: u publici su plakali muškarci - govorio je. Kićo je obožavao svoj posao, isticao je kako pjevanje nije njegov posao nego poziv. Koncertom u Osijeku, gdje je imao i svoje prve nastupe, obilježio je i 50 godina zavidne karijere. Planirao je i obljetničku turneju po Hrvatskoj, no nju nije realizirao.