Dugo sam, još s četiri ili pet godina, volio dudu, nisam se odvajao od nje. I mami je dojadilo pa me nazvala Cico, jer volim cuclati, cicati. I tako mi je taj nadimak ostao za cijeli život i drag je i meni i navijačima.

Objašnjavao je to više puta Zlatko Kranjčar, koji nas je napustio prije točno tri godine, 1. ožujka 2021. godine, u 65. godini života.

Majka mu je bila Ana, a otac Dragutin. Koji je Zlatka prvi put odveo na utakmicu kad mu je bilo sedam godina.

Cico Kranjčar: Belin mi je bio uzor

- Tada je igrala slavna generacija 1967., to su bile prve utakmice koje sam pratio. Belin, Zambata, Rora, Lamza, Gucmirtl, Čerček, Ramljak... vezao sam se uz tu generaciju. A idol mi je bio Rudi Belin, jer plijenio je đentlmenstvom u igri, odlično pucao slobodnjake i penale i htio sam biti kao on. Eto, nisam postao playmaker nego centarfor, ali i to me veseli jer Dinamo je uvijek imao sjajne napadače kao Dražan Jerković, Slaven Zambata...

Kad se, s društvom s kojim je haklao na asfaltu Ferenščice, prijavio u Dinamo kao devetogodišnjak, lagao je da ima deset godina, jer to je bila donja granica za upis dječaka. Pa uskoro skupljao lopte u finalu Kupa velesajamskih gradova protiv Leedsa. A u odličnoj HTV-ovoj emisiji "100% ja" 2005. godine je otkrio kako je od prve plaće u Dinamu kupio gramofonske ploče Beatlesa.

Svi su imali maskote. Dinamo je izabrao mene...

- Svi su tada furali i frizure bitlsice, zato i ta moja maskota ima dugu kosu. Lijepa mi je uspomena maskota, i to uspomena na sam početak jer napravili su je 1974. Tad su svi veliki klubovi imali maskotu, a Dinamo je izabrao mene - ispričao je tada Cico voditeljima Bojani Gregorić i Dušku Ćurliću.

Najdraža pjesma mu je "Suza za zagorske brege", najbolji prijatelj kroz cijelu karijeru bila mu je supruga Elvira, a kao trener kažnjavao je igrače za kašnjenje i crvene kartone.

'Zbog Cice sam dobio batine u vojsci, ali isplatilo'

- Kazne doprinose disciplini jer unatoč talentu i kvaliteti, ne možeš uspjeti ako nemaš disciplinu. I mene su tako izgrađivali u profesionalnom sportu i ta iskustva prenosim.

A na pitanje što bi poželio da ulovi zlatnu ribicu, ispalio je:

- Da budem doživotni trener Dinama!

Nino Škrabe, koji je napisao knjigu o Zlatku Kranjčaru, ispričao je:

- Kad god smo se našli na kavi, prilazilo mu je mnogo ljudi. Znali su mu govoriti 'Ja sam zbog tebe dobio batina u vojsci, ali nema veze, zbog tebe i Dinama bih uvijek dobio batine!' Cico je imao vremena za sve, jako je druželjubiv. Ljubitelj je glazbe, posebno zagrebačkih pjesama, dobro pjeva. Ponosan je i ako ga dotjerate do ruba, zna biti oštar. Tukli su ga kao igrača, 'rezali', on je bio mlad i prgav, ali vratio je golovima, a ne udaranjem - pričao je Škrabe pa otkrio:

Prezime Kranjčar nastalo je slučajno

- Kao mali uzimao je trešnje susjedima na Ferenščici, ali brzo se zaljubio pa je Elvira to kontrolirala. To je i tajna uspjeha obitelji, što su imali svoju čvrstu oazu doma.

Prezime Kranjčar dobio je zabunom.

- Svi se u njegovoj obitelji prezivaju Krajnčar, a on je jednom brzo trebao putovnicu za neku turneju i pogrešno su mu upisali prezime Kranjčar - ispričao je Škrabe i zaključio:

- On je Petar Pan, vječni dječak, koji nosi taj osmjeh topline i gdje god se pojavi nosi dobre vibracije. Evo, u Rijeci mu nije išlo, a skandirali su mu.

S prvog natjecanja pisao pismo Elviri

A njegov prijatelj Ernest Major otkrio je detalje ljubavne priče Cice i Elvire:

- Išli smo na prvo putovanje, pionirsko Prvenstvo Jugoslavije u Borovo. Putovali smo vlakom, presjedali u Vinkovcima i tada je on otišao kupiti razglednicu i pitao me da mu pomognem da je napišem. Znate li kome je pisao? Elviri! To je bila ljubav iz osnovne škole. Ja sam napisao adresu i zalijepio markice, a on je sastavio tekst.

I Kranjčar je nastavio o početku svoje životne ljubavi:

- Kao djeca smo ispunjavali one leksikone, pa pišeš tko ti je simpatija i slično. I ja sam njoj to napisao. Sretali smo se u školi, u dvorani jer smo oboje bili sportaši, odskakala je od drugih cura i moje oko je zapelo za nju. I ostalo. To je bilo platonski, školski, a postalo je prava ljubav u gimnaziji.

Cicina kćer Lana pravnica je i živi s mužem i troje djece u Parizu. Ali tada je, kao tinejdžerica, govorila o obiteljskim odnosima:

- Tata je Niku i mene vodio svugdje, na sve izvanškolske i sportske aktivnosti, putovanja, cijelo je slobodno vrijeme posvetio nama, išli smo i u kazalište, kino... Nije nas strogo usmjeravao nego je kroz razgovor tijekom obiteljskog ručka ili večere slušao naše želje i razmišljanja. Jedino je sugerirao ako je smatrao da smo malo previše skrenuli. Bavila sam se tenisom, odbojkom, košarkom, skijanjem..., nikad me nije sputavao. A što ga naljuti? Moje kazne za parking, kad pas laje za vrijeme ručka, jer smatra da se najprije trebam pobrinuti o kujici pa onda ići ručati, a svakodnevne su nesuglasice kod nas dvoje izraženije zbog našeg temperamenta.

Kranjčar je znao reći da je Lana kao dijete bila vražićak, a Niko dobrica.

- Ona je bila nestašna, zainteresirana za izazove i nije htjela odustati. Ako ne dobije što želi, nisi je mogao uvjeriti da je nešto drugo bolje za nju, nego bi krenula vrištati, plakati... Ona je moj temperament. Niko je bio tiši, povučeniji, ali tijekom odrastanja je pokazivao pozitivnu drskost, i kroz nogomet, jer bez toga ne možeš uspjeti u nogometu.

Kći Lana: Ni sam išla na utakmice da ne slušam komentare

Lana je otkrila kako nije išla na sve utakmice.

- Brat mi je zabranio dolazak na njegove utakmice, rekao mi je 'Što žena ima raditi na stadionu!' pa gledam doma s prijateljicama, u miru. A na tatine utakmice idem s mamom i dosta ih temperamentno pratim. Kad ne ide, odem ranije kući jer ne volim slušati komentare ljudi okolo, da ne bi bilo sukobića...

Cico je naglasio kako je važnu ulogu kod djece imala američka škola u Beču, koja im je dala bazu za dalje.

- Nogomet je bio Nikin izbor, dolazio je stalno na moje treninge i izabrao to, u Beču je počeo i vidjelo se da ima talent, moje gene. A uz to što sam bio sretan što je izabrao taj put, bilo je dobro da sam mu mogao puno pomoći jer sam prošao puno toga, i pozitivnog i negativnog, da mu olakšam neke krizne situacije.

Odlazak Nike iz Dinama ga je, naravno, povrijedio.

'Niko je izabrao Hajduk zbog napretka'

- Odobrio sam njegov odlazak u Hajduk, reagirao sam profesionalno, iako se ne mogu složiti da dijete kluba, kapetan i reprezentativac odlazi rivalu. Ali to je dozvoljeno. Niko je bio primoran da ode, a izabrao je Hajduk jer je vidio da će ondje napredovati, da može puno pomoći klubu i prevladalo je to da ostane u Hrvatskoj - rekao je tada Cico, neposredno nakon Nikina transfera na Poljud.

Neka se nitko ne naljuti, vjerojatno nije bilo igrača kojeg je nogometni Zagreb obožavao više nego Cicu. Narodski čovjek, uvijek nasmijan, uvijek pozitivan, a na terenu tako ubojit. Protagonist famozne generacije '82. koji je ostao u srcima i puno mlađih generacija.

- Bio je pravi gentleman u kopačkama. Udarali su ga svi, ali ga nisu mogli zaustaviti - opisao ga je rival iz igračkih dana Zlatko Vujović.

Debitirao je 3. ožujka 1974. u Maksimiru, u porazu od Hajduka 1-0, pred 60.000 gledatelja. I vrlo brzo postao toliko omiljen da je postao i - maskota! Doslovno. Posebno se pamte dva gola Crvenoj zvezdi u pobjedi 3-0 u proljeće 1982., koja su utrla put do naslov prvaka. Titule koju je Zagreb čekao 24 godine.

S 19 godina Zvezdi je 'prodao' oxford

No, Kranjčar se na velikoj sceni pojavio u jednoj drugoj utakmici protiv Zvezde, 1975. godine. S 19 godina zabio je gol u pobjedi 2-0 pa 'bezobrazno' prodao oxford Zvezdinom braniču i natjerao Zagrepčane da zavole tog malog.

Taj napadač sjajne tehnike i udarca glavom, koji je podjednako dobro igrao s obje noge, te maestralnog driblinga i odličnog udarca za Dinamo je odigrao 556 utakmica i postigao 256 pogodaka. A osim naslova prvaka osvojio je i dvaput Kup: 1980. i 1983.

Naime, tih je godina plave euforije u Zagrebu Cico bio model za Dinamovu maskotu, plastičnu lutku, koju je izradila Jugoplastika. Treba li naglasiti: to je bila omiljena dječja igračka.

Za Jugu samo 11 utakmica!?

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je svega 11 utakmica i zabio tri gola, iako su kroničari tog vremena bili uvjereni da bi ih skupio i 50 da je igrao za Zvezdu ili Partizan. Zvezda ga je čak i zvala, kad se 1983. posvađao s Ćirom Blaževićem, ali tu je ponudu glatko odbio.

No, zato je posebno ponosan bio kao kapetan prve hrvatske reprezentacije, tog 17. listopada 1990. u Maksimiru protiv SAD-a prvi je put izveo momčad u kockastim dresovima. Igrao je još jednom za Hrvatsku, kada je Rumunjima u prosincu 1990. zabio gol u Rijeci (2-0).

U inozemstvo nije smio prije 28. godine (zakon u SFRJ), pa je igrao još samo za Rapid i St. Pölten. I bio je jednako omiljen u Beču kao u Zagrebu. Rapid ga je proglasio trećim najvećim strancem u povijesti kluba, od 1984. do '90. zabio je 130 golova, i samo Čeh Antonín Panenka i Nijemac Steffen Hofmann bili su ispred njega. A daleko iza čak i jedan Dejan Savićević.

O Canjugi: Neće mi anonimac soliti pamet!

Cico je vrlo brzo pokazao i trenerski gen. Prvi mu je posao bio Klagenfurt, pa je 1992. sjeo na klupu Segeste. I u Maksimiru 'maznuo' Dinamo 2-1! Dakako, nije dugo trebalo da ga Dinamo pozove, stigao je na klupu 1994. pa 1996. osvojio dvostruku krunu. I - morao otići. Isto mu se dogodilo i 1998., nakon što se vratio poslije epizoda u Linzu, Slavenu, Segesti i Samoboru.

- Nisam mogao dozvoliti da mi pamet soli nogometni anonimac - izjavio je poslije sukoba sa Zlatkom Canjugom.

Onda su krenule putešestvije, od Egipta, Slovenije, Emirata, Irana, Slovačke... senzacionalnog naslova prvaka sa Zagrebom 2002., uspješnih epizoda u Crnoj Gori (remizirao s Engleskom)... i klupe hrvatske reprezentacije.

Bez Dudua na SP

E tu je Cico protutnjao kvalifikacijama za SP u Njemačkoj 2006., završio ih bez poraza, ali u Njemačkoj je bilo loše. Najprije velika kontroverza što na SP nije poveo Eduarda da Silvu, a potom dva boda protiv Brazila, Japana i Australije donijela su ispadanje i otkaz. 

U Dinamo se vratio nakon 18 godina. I ostvario želju: uveo ga u Ligu prvaka. Zadnja je prepreka bio Salzburg, a utakmicu je riješio gurnuvši Schildenfelda u napad.

A kao najteži i najsretniji trenutak karijere te 2005. godine Kranjčar je izdvojio:

- Najteži je bio kad mi je pukla Ahilova tetiva, i to u 30-im godinama, kad je blizu kraj karijere. No, srećom brzo sam se oporavio i vratio na teren za šest mjeseci i još četiri godine igrao. A najsretniji trenuci bili su mi pobjeda nad Celticom i ulazak u Ligu prvaka, kao i naslov prvaka sa Zagrebom - rekao je u HTV-ovoj emisiji.

Na njegovom posljednjem ispraćaju bilo je prepuno emocija, a posebno njegov sin...

Emotivni Niko: Tata, bio si ljubimac svih

- E moj Cicek. Gle, znam da me sad gledaš u nekoj nebeskoj 'Karaki', zajedno sa Popom, Icekom i Cveletom i da se smiješ jer si me uspio izvući na pozornicu i navući da budem javno intiman jer znaš koliko to ne volim. Smijem se i ja, znaš. Veliš, baš si odlučio otići gore kad su se otvorile terase kafića. Da si svi vele nekaj u spomen tebi, kaj ne. Bogu hvala, ako su se prisjetili svega, imali su si kaj za reći. Bio si svima idol, zvijezda vodilja, prijatelj, pojam gospodštine i dobri duh našeg grada. To sve znaš. Ono što ne znaš da ćeš to sve ostati jako dugo. Sjedim jučer na balkonu i promatram dolje onaj oltar kojeg su navijači napravili, ispred naše zgrade. Ne vidi me nitko, ali vidim malu curicu kako prilazi lampionima, tvojoj slici i stane. Ode kod tate i pita ga tko je bio ovaj striček. I tata krene. Cicek moj. Bake, djedovi i roditelji ovih dana objašnjavaju mladim generacijama tko si i što si bio i zašto si im toliko značio. Bio si maskota i ljubimac svojih Zagrepčana i naravno Zagrepčanki. I svih ljudi koji su iskonski voljeli naš Dinamo. Znaš kaj, meni si bio tata - rekao je Niko u emotivnom i predivnom govoru kojim je rastužio sve.

- Često si znao govoriti da me mama odgojila i da ti nemaš nikakve veze s tim. Nemoj tata, nije ti to baš tako, znaš. Vodeći me na svoje treninge u Rapidu, dozvolio si mi da se zaljubim u nogomet ne forsirajući me. Prateći me iz prikrajka, pustio si me da se borim i da si ucrtam svoj put. Svojim primjerom naučio si me kako voljeti svoje i poštovati tuđe i kako cijeniti pripadnost. Naučio si me kako biti Purger i Hrvat. Najveća životna lekcija koju si mi dao je ta da su svi na ovom svijetu jednaki. Da svima treba dati pažnju, vrijeme i pomoć ako mu je potrebna. I osmijeh. On ništa ne košta, je li tako? Vodeći me na sva druženja s dečkima pokazao si mi što znači nekome biti prijatelj. Kao čovjeka nekoga iskreno voljeti i dati sebe bez zadrške. Čuj, ne bumo se lagali, pokazal si mi kak se provesti, kak pošteno zafeštati, zapevat, zakartati i kak živjeti, Cicek moj. Ti živiš u ovome trenutku u svima nama. Ne brini, ne bum sada prepričaval vaše anegdote iz tvoje generacije 82' koje sam slušao za stolom u Domagoju. Neću ponavljati tvoje uspjehe, da si bio šmeker i fakin, vlasnik osmijeha koji osvaja na prvu. Ne bum ti rekel koliko boli da nisi tu i koliko mi već fališ. Za kraj ću ti reći ovo. Hvala ti na ljubavi i podršci u mojim dobrim i mojim lošim trenucima, a tebi možda najtežima u životu. Ti nisi otišao jer si u svima nama previše ostao. Cicek, you did it your way. Volim te, volimo te svi. Od sveg ti srca hvala, tvoj sin - završio je emotivni Niko koji je nakon govora otišao poljubiti majku Elviru. 

Nema te osobe koja nije pustila suzu...