Trener je na tragu momčadi koju će ponovno svi gledati

Trener Cibone Slaven Rimac jutro nakon velike pobjede nad Partizanom, popraćene punom dvoranom i navijačkom euforijom, više nije imao povišene emocije. Valjda je previše toga prevalio preko leđa u igračkoj karijeri da bi brzo i lako zapao u euforična stanja duha. Sam kaže da “baš i ne prati medije, pa ne potpada pod njihov utjecaj”. Ništa neobično, okruženi smo negativizmom i nemoguće je reći odražavaju li mediji stanje duha nacije ili nacija emitira i reciklira ono što nalazi u medijima. A u Ciboni i oko nje mnogo se toga negativnog događalo ove sezone, otvorena je (ponovno) Pandorina kutija dugova, što je rezultiralo i promjenama u struci i u igračkom kadru. Njemu je vjerojatno bilo najteže iz dana u dan čitati negativnosti o sredini u kojoj radi, to mogu samo mazohisti.

No, ozračje u Ciboni i oko nje promijenilo se zahvaljujući nizu odličnih rezultata. Neporaženi su u ovoj kalendarskoj godini. A kulminacija je bila utakmica spomenuta u uvodu - Cibona je pobjedom ostala kandidatom za Final Four regionalne lige, čemu je svjedočila krcata Draženova dvorana, ispred koje je ostalo nekoliko stotina ljudi koji nisu mogli unutra zbog sigurnosnih razloga.

- Rezultat nas je ispratio, i ljudi su se odazvali, nije to neki velik misterij. I kad sam dolazio u Cibonu, neki konačni cilj bio je vratiti klub u ona vremena kojih se sjećam kao klinac - kaže Rimac.

Bojim se da to nije realno u aktualnoj socijalnoj klimi, ali trener Cibone na tragu je onoga što je kao klinac gledao u Domu sportova sredinom osamdesetih, i teži tome. Tad je svaka domaća utakmica Cibone značila i punu dvoranu, bez obzira na to je li gost bio Real, Partizan, Rabotnički ili Borac iz Čačka. Rimac kao konačni i neopoziv argument uzima primjer Daria Šarića, kojeg se isplati doći gledati kao jednog od najvećih talenata u povijesti naše košarke.

Do sada Šarićevo igranje u Ciboni nismo znali iskoristiti na mudar način. Dobro, i njemu su se neke stvari u posljednje vrijeme posložile, odlascima igrača otvorio mu se prostor, što on sjajno koristi. Ali to nam je i bio cilj - prilagoditi igru momčadi njemu. On igra, vuče, a mi mu u tome pomažemo.

Rimac je na klupi naslijedio mnogo iskusnijeg kolegu, Nevena Spahiju. Neposredno nakon te smjene momčad je bila prežaljena, ali s vremenom su Rimac i suradnici napravili malo sportsko čudo. Čarobna formula? Ne, ne postoji. Iako je rezultat ono što diže ili spušta svakog trenera na svijetu, Rimac je “kupio” igrače svojim stavom. Uvjerio ih je u to da imaju dovoljno kvalitete suprotstaviti se svakom suparniku, uveo je specifičan individualni rad za svakog od njih pojedinačno, želi svakoga od njih napraviti boljim igračem, a s dobrim rezultatima stigla je i potrebna kemija i povjerenje igrača u ono što struka radi. Vraćaju mu uloženo na najbolji mogući način. Politiku “čvrste ruke”, koja se često koristi kao alibi, ostavio je po strani, i nametnuo se autoritetom znanja i dobrohotnosti.

>>> Više pročitajte u Expressu