U bivšoj Jugoslaviji zadnjih godina 90 posto poduzeća poslovala je sa gubitcma, a 50 posto poduzeća imalo je gubitak na substanci, što znaći da cijena nije pokrivala troškove materijala i energije. Gubitci su pokrivani tiskanjem novca na Topčideru. Inflacija je bila stalno između 10 i 15 posto. Na taj način su gubili oni što su imali novca na tržištiu dok su dobitnici bili oni što su stalno uzimali kredite. Tko je imao vezu za dobivanje kredita sa kamatom od 2 posto bio je na dobitku preko deset posto godišnje, te je nakon tri četiri godine postao simboličan. Naravno nije svatko mogao diti kredit, ali u narodu je stvoren osječaj kako je kredit poklon. Zaahvaljujući tome sačuvanom osječaju mnogi stariji ekonomski nepismeni hrvati i danas se vesele kad "dobiju" kredit , a veselje traje dok ne počnu stizati rate. U bivšoj jugu bilo je normalno da se potpišeš na nekakav papir kad te prijatelj zamoli da mu potpišeš jamstvo. Bilo je nekulturno odbiti tako nešto pošto je rizik bio nikakav. Zahvaljujući takvom kulturnom nasljeđu mnogi koji imaju dobru mirovinu danas traže da bi imali što jesti, a sve samo zato što su potpisali jamsvo nekom tko je ostao bez posla. Dok je takvih bilo 1 posto to je bio njihov problem, a kad ih ima 10 posto tada to postaje problem nacionalne sigurnosti.