Tragedija obitelji Cvetković: 'Ženine suze neću zaboraviti'

Evo me opet! Ne što bih htio, već što moram. Naime, opet su me se neki “očešali”. Nije da mi suviše smeta, i nije da nisam očekivao, pa tako Ruža Tomašić drži da je vrednovanje invalida “po zaslugama” ispravnije nego stupnjevanje po težini invaliditeta. 

Jednako tako, dr. Herman Vukušić, propovjednik PTSP-a, u jednoj TV emisiji, koja je podijelila braniteljski korpus kudikamo više nego što su to mogli Glogoški, Erceg i Cvetković zajedno, priželjkuje suočiti se sa mnom o istom pitanju. Rado, doktore, ali nemam vremena. Ne, nije prenemaganje. Vi biste me zasuli stručnim tezama, a ja Vam ne bih mogao parirati, a sve po formuli - pozvala lisica rodu na kašu. Nego, eto Vama vašeg kolege Roberta Torrea ili možda prof. Sakomana, pa s njima “ukrstite mačeve”. 

Jedino se ne mogu načuditi kako jedan liječnik može smatrati za ispravno da netko tko je tek malo jače ogreben bude stopostotni invalid samo zato što je takav invaliditet zaradio u vojnoj uniformi. Za razliku od mog sina, koji ne može voziti auto ni s prilagođenim komandama, a da ne spominjem ni gospodina Šimića iz Viškova ili gospodina Čotića iz Metkovića, koji su svi također 100-postotni invalidi. 

Ovdje ne govorim o ogromnom novčanom nesrazmjeru, koji je samo drugi dio istog problema, već čisto o nečem što spada na medicinsku struku: rangiranje osoba s invaliditetom prema stupnju oštećenja, a ne po zaslugama u ratu.

Ne može ovo razumjeti naša vrla europarlamentarka, koja veli da sam pomiješao kruške i jabuke. Ona je pomiješala svoje protivljenje ulasku u EU sa svojim prihvaćanjem laganih osam tisućica eurića mjesečno! I još olako zaključuje da civilni invalidi imaju, “čini joj se”, oko 1500 kn na mjesec. Biste li mom sinu dali tu razliku od 250 kn koja nedostaje u ovoj jednadžbi, poštovana gospođo Tomašić? Vama je ta odrednica tu negdje, nebitna razlika, mom sinu baš i nije. Primjerice, to je gotovo pola mirovine što je prima moja majka. 

Salijeću me ovih dana sa svih strana upitima: je li mi se javila ministrica Opačić, bilo tko iz ministarstva? Odgovaram niječno. “Pa kako”, vele, “ta obećala je putem medija da će pomoći obitelji Cvetković?” Eh da, neki su u stanju obećati i da će ići pješke na Mjesec! Novinari su ministricu dograbili u petak popodne, 20. ožujka ove godine, i time joj pokvarili vikend jer je morala svima davati izjave i pravdati se da nema novca. 

Treću se večer pojavila na svom oblaku jednostrano tumačeći zakon po kojemu se ne može odobriti status njegovatelja, ali da će iznaći načina kako da se pomogne mojoj obitelji. Svoj su obol, naravno, dale i gospođe iz Ureda pravobraniteljice svojim tumačenjem zakona po kojemu se ne može… bla, bla... Da sam bio u pravu, ovaj puta nije trebalo dugo čekati jer je Upravni sud u Splitu nakon samo nekoliko dana presudio u korist gospođe Čotić iz Metkovića za gotovo istovjetni slučaj! Fascinantno je kako imenovani sud tumači odrednice zakona, ribajući preplaćene tupane u ministarstvu.

Sredstava zapravo ima, nema kriterija, što se vidi iz populističkih poteza ministrice. Tog 20. ožujka ministrica se izlanula da nam je žalba odbijena, a mi nismo dobili rješenje do 23. Slučajno (?), istog smo dana dobili i rješenje da se sinu prekida dječji doplatak po posebnim uvjetima jer je navršio 27 godina. Zasad smo jedina zemlja u kojoj PTSP-ovci imaju vozačke i lovačke dozvole. U nas su liječnici toliko izdašni da nerijetko i sebi prepišu invaliditet. Susretali me tih dana znani i neznani pa pitaju kako je. “Pretežno betežno”, odgovaram.

Ljeto. Kraj lipnja. Ode mi brat! Zadnja dva tjedna gotovo svakodnevno bih ga vozio na Hitnu, ponekad i dvaput dnevno. Onkolog koji mu nije htio dati kemoterapiju točno godinu dana, sad se smilovao. S obzirom da krevet nije mogao dobiti, valjalo ga je voziti u dnevnu bolnicu svaki dan, a kako ja to ovog puta zbog ostala dva moja teška bolesnika nisam mogao, posegnuli smo za sanitetom. 

Dopustite mi da pokušam približiti onima u metropoli kako to funkcionira u provinciji. Dakle, sanitet sakupi pet pacijenata na relaciji od Gline do Siska, koje onda razvozi u najmanje četiri zagrebačke bolnice. U povratku žega paklenska, klima ne radi, brat nit što jede nit što pije jer što god stavi u usta, za deset minuta leti kroz usta jer je tumor toliko narastao da je zatvorio izlaz u trbuh... “Svaka nevolja dolazi na krilima a odlazi vukući noge”, rekao je Voltaire. Imali smo mezimicu, njemačku ovčarku, poklon mom sinu od udruge oboljelih. Tretirali smo je kao člana obitelji. 

Spavala bi s Hrvojem u krevetu i na taj način mu pridržavala poplun da ne padne. Prilikom presvlačenja hvatala bi mu se za rukav u želji da pomogne. Sredina srpnja, popodnevna sijesta. Za kim ili čim je ona izletjela na cestu, samo nebo zna. Pravo pod jureći kamion. U tim sam trenucima bio sa ženom u Petrovoj. Kako se nitko nije usudio Hrvoju reći tragičnu vijest, čekali mene da se vratim iz Zagreba. Na sinovu licu se ne da iščitati nikakva emocija. Kad sam mu objavio vijest, stao je najprije drhtati, potom jecati, da bi naposljetku briznuo u takav plač… Ljutio sam se tih dana i na samog Stvoritelja: pa zar ćeš mi baš sve pobrati, zar mi ni psa ne možeš ostaviti? Odjednom mi sinu misao: super, valjda je naumio ženu mi poštedjeti. Dvije se godine borila kao lavica. 

I vjerovala. Ja nisam. Ali nada… nadu sam imao do posljednje noći. Kad je bolest zašla u terminalnu fazu, svi smo bili izvan sebe. Vozio bih je svako malo na infuziju, da ne dehidrira. Kad već prozivam nekoga po lošem pristupu, red je da imenujem i nekoga po izvrsnosti. Doktor Stipislav Jadrijević s KB-a Merkur, izvadi jetru na stol, napravi što već napravi i vrati je natrag. Uglavnom, vi dobijete njegov broj mobitela. Ne jedan nego dva. Zovem na prvi broj, nitko se ne javlja, zovem drugi broj, javi se supruga: gospodine, moj muž u ovim trenucima ima operaciju u Puli, vratit će se kasno, bit će umoran od posla, bit će umoran od puta, ali on će vas nazvati. Bio je petak navečer. Nije. 

Ali je nazvao sutradan ujutro, u subotu, kad je njegov slobodan dan. Nemalo se iznenadih. Reče mi da ne zna svoj raspored za idući tjedan pa da nazovem u ponedjeljak u osam. Postupih točno tako. Javi se, međutim, njegova medicinska sestra: “Gospodine, doktor Jadrijević je od četiri ujutro u operacijskoj sali, teško da će izići prije četiri popodne, ali evo kaže da će vas nazvati. I nazvao je. Reče mi da se nacrtam u osam ujutro s papirima. Nacrtah se. Kad je vidio ženinu snimku PET CT-om, veli da nije čudotvorac i da se tu ne da više ništa učiniti. Bog blagoslovio Vaše ruke i korake, doktore... Kad smo konačno došli kući uzeh je u naručje, baš kao onog dana prije trideset i tri godine… Treći dan, točno u podne, odlepršala je moja golubica na bolje neko mjesto, ispustivši suzicu koju ću pamtiti dok budem postojao. Bez nje sam i ja invalid, duhovni, osjetilni, emocionalni. S njom je i pola mene spušteno u onu raku. Nisam siguran funkcioniram li uopće. Nikad je neću prestati voljeti! 

Neki će mi zamjeriti sarkazam kao i dozu cinizma u ovakvim trenucima, ali recite i sami, preostaje li mi išta drugo? Nalazimo se u vremenu između dvaju izbora. Odavno sam zagovornik treće opcije, koja će biti lišena ustašluka, partizanluka i sličnih nestašluka. Vrući su telefoni mostovaca, na sceni je veliko trgovišće. Vrište ovih dana s malih ekrana, “znanoznanci” svih oblika, veličina, boja i dezena, upinju se i nadmeću tko će više oblatiti najčistijeg među prljavima, Božu Petrova. Da, desio nam se Božo. Odjednom. Odnekud. Niotkud. Ali samo za neupućene. Oni promoćurni osjećali su da negdje tinja, pa ključa te da će provreti kad bude i gdje bude trebalo.

Opće stanje mog sina sve je teže. Odavna se već ne zanosim nadom da će jednom ozdraviti, ali da olakšaju stanje njemu i nama, što smo već dobrano izbezumljeni, institucije nisu zainteresirane. Sad ga već nosimo u WC u prosjeku svakih pola sata. Struka, fizijatri, defektolozi i sva sila znanoznanaca, nemaju odgovor na rubne slučajeve. Lijepak sam za nevolje. Kupovao sam kanabisovo ulje pokojnoj supruzi, direktno iz Nizozemske. Tristo eura doza za deset dana. To nas je financijski iscrpilo, naravno, pa smo odlučili posaditi nešto. Cijelo smo ovo sparno ljeto zalijevali to, najesen opet od mraza zaštićivali. Izopropilni alkohol sam platio 1200 kuna, dva dana i dvije noći kuhali… 

Banula policija, sve su odnijeli. Naime, uhvatili lokalnog dilera s džointom, pitali ga gdje je to nabavio, a ovaj, da bi oprao sebe, prokazao nas jer je znao da imamo punu kuću bolesti, pa je pretpostavljao da imamo. Nahrupiše ko u filmovima, njih sedmero, što u uniformi, što u civilu. 

Za sutkinju to je hašiš! I tako, u ove predblagdanske dane ako mogu samo nešto zamoliti: ako ima još onih koji bi nam naudili, usrdno molim neka stanu u red, nek ne navale baš svi odjednom. Da ne bude zabune, ne prosim! Barem ne ništa materijalno. Ištem jedino svoja prava, i to isključivo ona na koja imam pravo! Pa sretan vam Božić, ministrice! Za razliku od mene, vi imate sve preduvjete da vam doista bude sretan.