Gledam nekako po sebi. Jučer oko 3 ipo sam osjećao ponos. Motiviran sam bio. S guštom iščekivao derbi. Jer osjetilo se nakon dugo vremena kako u zraku postoji neko uzbuđenje. Po youtubeu su se vrtile hajdučke pjesme, gledali neki legendarni prijašnji derbiji, sažeci, za ručkom se pričalo i filozofiralo onako kako dalmatinci to vole, razglabalo o taktici, prisjećali se prošlih vremena. Znali smo svi, daleko je ovo danas od onoga što je bilo prije (npr 71', 90-ih, 2001, 2004 itd). Ali opet, taj klub je ponos ljudi ovoga grada, ovog predivnog grada,i ima prelijepu prošlost. I navijači, najluđi na svijetu ,i to mislim na pozitivan način (npr doček kad su se osvajala prvenstva, euforije kad bi se dobivalo Dinamo, utakmice s Romom, Anderlechtom,Interom, Evertonom itd). I jučer krene utakmica, i shvatim da kvaliteta i razina talenta je daleko od onoga što bi trebao imati klub koji puca na vrh HNL-a. Daleko. Čast njima na borbi i htjenju. Ali treba biti realan. I normalan. Danas čitam, napalo se i ozljedilo igrače Hajduka. I to vlastiti navijači. Šaka jada koja dobiva upute ili još gore su sami od sebe takvi i bacaju ljagu na sve što je valjalo. Posebice dignuti nogu na čovjeka koji je bio ponajbolji igrač u prošloj i ovoj sezoni, koji se vratio nakon duge ozljede, koji se uvijek trudi, koji ima kćer!!! Ukratko, danas oko 17 h,mene je sram ovog kluba, ovih navijača, sram me kakvi sve ljudi žive u ovom gradu, i žao mi je što o lijepim stvarima ćemo i dalje pričat samo u perfektu.