'To je moj tata!': Pronašli smo Marijana nakon čak 26 godina

Kad bih samo saznala istinu, dobila taj pedalj zemlje da mogu reći djeci: ‘Tu klekni, tu se pomoli i donesi cvijeće’, možda bi bilo lakše. A ovako je jako teško, govorila nam je još prije nekoliko mjeseci u serijalu “Nestali” Marija Raužan (60).

Nakon 26 godina potrage za suprugom Marijanom, koji se od 1991. vodi kao nestao u Domovinskom ratu, Marija je u srijedu u zagrebačkom Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta našla svoj mir. Posmrtni ostaci njezina supruga te još dvojice nestalih hrvatskih branitelja pronađeni su lani u lipnju u Novoj Gradiški.

- Moj rat je trajao 26 godina i moj suprug je umirao 26 godina. Hvala Bogu, valjda je to sad riješeno i valjda je to sad sjelo na svoje mjesto - s uzdahom olakšanja govori Marija iz Cvitovića kraj Slunja.

Svoju tužnu sudbinu ispripovijedala nam je lani u prosincu u serijalu “Nestali u Domovinskom ratu”. Prisjetila se kako je svog Marijana posljednji put vidjela 15. studenog 1991. godine, i to u školskoj dvorani u Šturliću, kamo su stigli kao izbjeglice. Ona je s kćerima Tihanom i Tatjanom nastavila prema Zagrebu, a Marijan, pripadnik rezervnog sastava hrvatske policije, autobusom prema Ključu. Tamo su njihov autobus presreli četnici i odabrane odveli u logor Stara Gradiška. Iako je prije nekoliko godina Marija dobila dnevnik zatvorskog stražara u kojem piše da je Marijan Raužan preminuo u zatvorskoj ćeliji, njegove posmrtne ostatke tek je sad identificirala.

- Živjeli smo mirnim i lijepim životom u Cvitoviću, radili u tvornicama RIZ i Kordun. A onda je došao rat i Marijan je nestao. Ostala sam sama s dvoje male djece, tražila ga i obilazila institucije. U tih mjesec dana od kada sam saznala da su ga zgrabili četnici, ja sam smršavjela 15 kilograma, ljudi me nisu prepoznavali na cesti. Moje kćeri bile su školarke i, iako su sve znale, nikad im nisam rekla da tata neće doći kući. Ne znam odakle mi snaga. Sve ovo vrijeme, i sad kad su odrasle, stalno mislim da im moram zamijeniti tatu i da sam ja odgovorna za njihov život - plačući nam je ispričala Marija. Iako je identifikacija na Šalati bila stresna, surova te bolna i za Mariju i za njezine kćeri, priznale su nam da su prvi put nakon dva desetljeća neizvjesnosti i boli našle spokoj te zatvorile mučno i ružno poglavlje u životu.

- Sad ćemo razgovarati sa svećenikom i dogovoriti kad će biti pogreb - rekla je Marija.     

Mirna sam jer znam da mu imam gdje zapaliti svijeću i staviti cvijeće     

Kad sam došla na identifikaciju, bilo mi je teško. Ali sad mi je puno lakše. Nešto se prelomilo u meni i sad znam da je moj sin Vlado gore i da će biti u redu, kroz suze je rekla Mira Nikl (71).

Zahvalna je što nakon 26 godina boli, patnje i traženja može dostojno pokopati posmrtne ostatke svog sina. Vlado je kao pripadnik Tigrova otišao na ratište u Okučane 1991. godine, a od tada mu se gubi svaki trag.

- Mirna sam jer znam da mu imam gdje zapaliti svijeću i staviti cvijeće - tužno nam je rekla Mira Nikl.