To da se prosvjetari baš i ne žele cijepiti ne treba nikoga čuditi

Danas bi se trebali znati prvi rezultati velike ankete koja je nakon mjeseci sindikalnih inzistiranja provedena među prosvjetnim djelatnicima i ostalim zaposlenicima u školama i vrtićima.

Ministar Fuchs u nedjelju je kazao kao se, prema prvim pokazateljima, prijavilo tek između 30 i 40 posto prosvjetara. I taj postotak ne treba nikoga čuditi.

Za početak, cijeli sustav cijepljenja potpuno se raspao, kampanja cijepljenja provedena je toliko loše da su antivakseri bili uvjerljiviji, a na kraju, sve ionako ovisi o količinama cjepiva, koje nam stiže na kapaljku. I tako dolazimo i do prosvjetara, koji su bili na dnu liste prioritetnih skupina, dok, primjerice, u Sloveniji cijepe već i maturante.

Sad, kad su došli na red, prioritetno cjepivo je AstraZeneca, a mnogi su se već i cijepili. Koja može izazvati opasne nuspojave kod žena mlađih od 55 godina. A u prosvjetnom sustavu više od 80 posto zaposlenih čine žene mlađe od 55 godina. Na što je vrlo jasno upozorio i Sindikat hrvatskih učitelja.

No očito samo ministar to nije čuo. I gdje smo sad?

Epidemiolozi imaju lobističku prednost kad je riječ o tome hoće li djeca ići na nastavu ili će se praktički školovati dopisno, na što se, iskreno, svodi model C. Pritom se uglavnom nije radilo na tome da se nastavnicima i drugim zaposlenima u školama pokaže koliko su važni njihovo zdravlje i sigurnost. I zbog toga i oni često inzistiraju na online nastavi.

Umjesto da im omoguće cijepljenje najsigurnijim cjepivima, ili da naprave kvalitetnije analize prijenosa korona virusa u školama. A jučer, s povratkom osnovaca na nastavu u Gradu Zagrebu, ponovno se u javnom prostoru mogla čuti rečenica kako je “roditeljima lakše kad su djeca u školi, a i ona se imaju s kime podružiti”.

Pa zar smo zaista na to sveli obrazovni sustav? Da roditelje optužujemo kako ne žele raditi posao za koji nisu obrazovani niti plaćeni, a škole proglašavamo igraonicama i babysitting ustanovama? Zašto se ta razočaravajuća mantra toliko uvukla u javni diskurs? Nitko ne dovodi u pitanje činjenicu da je bolest Covid-19 teška i da nosi velike žrtve. No svođenje obrazovnog sustava na kolateralnu žrtvu političkih pritisaka imat će mnogo dalekosežnije posljedice.

Ministar je, eto, sazvao najnovije povjerenstvo za nove reforme s 45 ljudi. Ne zaboravimo da je do kraja nastavne godine tek dva mjeseca i da bi se već trebali završavati planovi za iduću. Možda je vrijeme da nam sustav i politika napokon iskreno odgovore na pitanje: Zašto vam obrazovni sustav nije bitan?