SDP se opet nalazi u poziciji da predsjednik vodi rat sa svojim kritičarima. No kao i u vrijeme Zorana Milanovića, postavlja se pitanje smiju li kritičari, bez straha od odmazde, upozoravati na štetu koju čini šef partije
Može li štetu nanositi predsjednik stranke i svi koji ga podržavaju ili štetu nanose samo oni koji ga javno kritiziraju?
Ta dilema više se puta pojavila u hrvatskoj politici i aktualizirana je na sinoćnjoj sjednici Predsjedništva SDP-a gdje je donesen zaključak da su Mirando Mrsić i Milanka Opačić "svojim izjavama i istupima nanijeli veliku štetu stranci".
Oni su, između ostaloga i uz sekundiranje Peđe Grbina, kritizirali šefa stranke Davora Bernardića, čovjeka koji u istraživanjima popularnosti dobiva 1,8 posto glasova, izaziva podsmijeh kad god se pojavi pred kamerama i pod čijim je vodstvom SDP pao na najniže grane u zadnjih petnaestak godina.
Bernardić je, unatoč tome, dobio podršku Predsjedništva SDP-a.
Dakle, tko više šteti stranci: njezin šef ili njegovi kritičari?
Zoki protiv Aleks
Prije tri godine dogodila se slična situacija. Tada je Aleksandra Kolarić javno kritizirala Zorana Milanovića zbog Lexa Perković i potom ekspresno izbačena iz SDP-a jer je svojim izjavama nanosila štetu stranci. Čak i nakon toga optuživali su je da je javnim kritiziranjem Milanovića stajala SDP pobjede na parlamentarnim izborima.
Ne Milanović sa svojom politikom, već Kolarić sa svojim kritikama.
Opačić i Mrsić, zajedno s Peđom Grbinom, tada su postojano šutjeli i tolerirali Milanovićevu samovolju, njegove "zoranizme", njegove promašaje i gafove, promašene odluke koje su kulminirale onim famoznim predizbornim sastankom s Josipom Klemmom i gubitkom 25 mandata na izborima.
No zato sada javno udaraju po Bernardiću, između ostalog i zbog njegove svadbene čestitke Velimiru Bujancu.
Krivi su kritičari
Njihova kritika je dobrim dijelom opravdana i poklapa se s ogorčenjem mnogih članova, simpatizera i birača te stranke. Pa ipak, ispada da nije kriv Bernardić zbog svojih izjava i poteza, već su krivi oni koji ga napadaju.
Kao što je to bio slučaj u eri Zorana Milanovića i njegovih kritičara.
Danas se, međutim, SDP silom prilika našao u jedinstvenoj prilici da postavi presedan na političkoj sceni: da pusti kritičare da slobodno govore i poštedjeti ih dosad uobičajenog izbacivanja.
Bio bi to prvi korak prema ozdravljenju stranke, prema njezinu reformiranju, a SDP bi usput dao primjer ostalim strankama da je moguće podići razinu toleranciju u poslovično autokratskim i nedemokratskim partijama.
Spašavanje šefa, ne i stranke
Dosadašnja praksa izbacivanja protivnika možda je na kraći rok ojačavala šefa stranke i vladajuću oligarhiju. Ali na dulji rok je devastirala demokratski i kadrovski potencijal svake stranke, pa tako i SDP-a.
Milanović je osobno jačao sa svakim izbacivanjem ili marginaliziranjem svojih protivnika, ali je dugoročno nanio štetu stranci koja je sada, eto, spala na Davora Bernardića.
On, pak, nije kalibar za bavljenje politikom i nema kapaciteta izdići se iznad dvorskih obračuna i postulata "ili ja ili oni" u odnosu sa stranačkim kolegama. Kad se tome pridodaju i napadi paranoje i poruke o "mračnim silama" koje su se urotile protiv njega ili o medijima koji rade na njegovu rušenju, tada je očito da se stvari pogoršavaju.
Dvorski ratovi
U SDP-u se danas, kao i uvijek u svim drugim strankama, manje radi o nadmetanju programa, ideja i kompetencija, a više o osobnim ratovima u borbi za prevlast i moć.
Što je predsjednik stranke manje siguran u sebe, u svoje kompetencije i naročito poziciju, to se više pribojava kritike, naročito javne. To se vidjelo kod Milanovića, a sada se nastavlja kod Bernardića.
A tada se vraćamo na pitanje tko zapravo nanosi štetu stranci i što učiniti kad se vidi da najveću štetu stranci nanosi zapravo njezin predsjednik.
Treba li podržati javnu kritiku ako ona ide u smjeru spašavanja stranke, kako su to tvrdili Kolarić i Slavko Linić? Ili valja začepiti usta onima koji javno govore ono što se golim okom vidi: da je predsjednik naprosto štetočina?
Politika je javna djelatnost i političari se obraćaju javnosti, biračima, simpatizerima. Stranke nisu korporacije koje donose odluke u mračnim uredima, daleko od građana i javnosti.
I zato će možda kritičari poput Peđe Grbina (za Opačić nismo sigurni) ili Kolarić i Linića i nekih drugih prije njih, naići na veće razumijevanje članova i javnosti od istupa i poruka stranačkog šefa i njegove oligarhije.
Iz ovih zadnjih turbulencija u SDP-u Davor Bernardić bi mogao izaći kao pobjednik. Što ne znači da bi time pobijedio SDP.
