'Teško je biti migrant, i hvala Hrvatskoj što nas je primila'

Tek malo dalje od prekrasne Korane uselili su u skromno uređen i uredan državni stan, a njihove želje mogu se svesti pod zajednički nazivnik – želimo samo živjeti u miru i biti zdravi.

Otac Idris i majka Mezgin roditelji su četvero djece – Ruye, Ahmeta, Rozin i Yusufa, a punih 6 godina proteklo je otkad su iz Aleppa pa preko sirijskih sela ušli u Tursku. U bijegu pred ratom i razaranjem, sklonili su se u Istanbul i u ovom gradu proveli teške godine – od premalo plaćenog rada do operacije na srcu njihove kćeri, ali i diskriminacijom jer su Kurdi, donosi Radio Mrežnica.

U kolovozu su stigli u Hrvatsku, u Kutinu, gdje su više od dva mjeseca učili hrvatski jezik, ali i hrvatske običaje.

Lijepo su živjeli u Siriji, a onda je došao rat...

Glava obitelji Idris priča da se prije rata u Siriji živjelo lijepo, sretno i sigurno. On je bio šivač što je kod njih izuzetno cijenjeno zanimanje, a gospođa Mezgin je bila učiteljica za djecu od 1. do 6. razreda. Kad je počeo rat  2011. godine sve se promijenilo. Pobjegli su iz Aleppa na selo, a tamo se susreli s vojskom koja je regrutirala dječake od 13 godina. 

– Nije bilo sigurno, nije bilo hrane, posla, nisu radile škole - ističu.

Djeca su bila diskriminirana u turskim školama

Suprug je otišao u Tursku i tamo se zaposlio, a vrlo brzo u Istanbul je izbjegla cijela obitelj. Njihova djeca u Istanbulu su započela školovanje, 12-godišnja Ruya i 11-godišnji Ahmet, ali i 7-godišnja Rozin. Zato izvrsno znaju turski jezik. Roditelji ipak s njima komuniciraju na kurdskom, a arapski koji je i službeni jezik u Siriji, djeca ne znaju.

Obitelj Abdo u Istanbulu je stanovala u iznajmljenom stanu i kažu da, srećom, nisu završili u izbjegličkim kampovima. Idris je radio po cijeli dan da bi zaradio za stanarinu i hranu. Turski poslodavci izbjeglice plaćaju upola manje od turskih radnika, a morali su raditi dvostruko više. Činjenica da su Kurdi dodatno im je otežavala ionako težak život.

Djeca su u turskim školama osjetila diskriminaciju, od njih se okretala glava i nisu bili prihvaćeni jer su izbjeglice, a i Kurdi, pričaju roditelji sa suzama u očima. Jedan dio njihove obitelji već je prije izbjegao u Njemačku i Nizozemsku, a i oni su planirali put ovih zemalja. No, u programu preseljenja “zapala” ih je Hrvatska, točnije ponuđena im je kao novi dom.

- Nismo puno znali o Hrvatskoj, osim po nogometu. Čuli smo da je mlada zemlja, da nema puno stanovnika, da je izašla iz rata i zbog toga smo pomalo osjetili strah. U našoj zemlji ratuju trenutno četiri vojske i znamo što rat znači.

Djeca već znaju osnovnu komunikaciju na hrvatskom

Nakon što su odabrali Hrvatsku, prošli su tzv.tečaj kulturne integracije. To znači da su ih organizacije uključene u ove projekte, prije svega Isusovačka služba za izbjeglice te IOM, ICMC, ali i hrvatski MUP, učili o našim običajima, načinu života, pravilima.

Kad su u kolovozu stigli u Kutinu, prošli su 72 sata učenja hrvatskog jezika, a djeca su krenula u školu. I dok se roditelji malo muče s hrvatskim, Ruya, Ahmet i Rozin bez problema broje, nabrajaju dane u tjednu, dijelove tijela, znaju sve pozdrave, ali i osnovnu komunikaciju na hrvatskom. Na razumljivom hrvatskom Ruya nam kaže da želi biti liječnica, a Ahmet policajac. Silno se raduju što će konačno krenuti u “pravu” školu i nadaju se, naći prijatelje jer ružno je i teško biti sam. Učenje hrvatskog jezika još će možda biti najlakše njihovom osmomjesečnom bratu Yusufu koji će prve korake napraviti upravo u našoj zemlji.

Nadamo se da ćete vi biti sretni s nama i mi s vama

Sljedeće dvije godina hrvatska država plaćat će im kao azilantima stan i režije, te će ostvarivati socijalna prava kao i ostali građani. U to vrijeme trebaju naučiti jezik, ali i nastaviti usavršavanje ili se prekvalificirati za neke nove poslove. Idris želi šivati i rado bi prihvatio svaki posao jer je spretan s rukama, a njegova supruga želi se usavršavati u informatici. Prva pomoć u Karlovcu trenutno im je Isusovačka služba za izbjeglice i njihov sunarodnjak Toni koji im prevodi i olakšava život na drugom kontinentu i u stranoj zemlji. 

Martina Prokl Predragović iz Isusovačke službe za izbjeglice dodaje da će u potpunoj prilagodbi biti jako važan angažman lokalne zajednice, u ovom slučaju karlovačke, ali i dobrih ljudi, pojedinaca, koji će ovoj obitelji, ali i ostalih 9 koje stižu, biti podrška.

A u obitelji Abdo spremni su učiti i prilagođavati se, dodaju, iako im njihova Sirija nedostaje. U ovih šest godina naučili su da se čovjek  u životu mora naviknuti na svaku situaciju i prihvatiti je. 
– Teško je biti migrant, teško je misliti na obitelj koja je tamo ostala. Susjedi iz zgrade u Karlovcu lijepo su ih prihvatili i djeci pripremili slatke i voćne darove. A upravo su djeca u ovoj priči njima i najvažnija, kažu Idris i Mezgin. – Nama su najvažnija naša djeca jer želimo da se školuju i napreduju u životu. Jedino strahujemo od diskriminacije prema njima u školi.  Hvala Hrvatskoj što nas je primila. Nadamo se da će sve biti dobro i da ćete vi biti sretni s nama i mi s vama - ističu na kraju.