Kao što je Stipe Božić rekao „Treba znati kad treba odustati." Priznao sam sebi da sam došao do kraja, do granice kada više ne ide. I nakon 9 sati uspona zapedalirao
Avanturist i putopisac Hrvoje Jurić krenuo je na dvomjesečno osvajanje Alpa biciklom. Portal 24sata medijski je pokrovitelj njegovog putovanja, a svakoga tjedna kod nas možete čitati njegove nove pustolovine.
Oblaci se sve brže približavaju. Ostalo je tek par kilometara do kraja, a kad pogledam ispred i iza sebe, kao da sam na početku. Ili u nekom međuprostoru. U leru. Ljudi oko mene lete, drugi ih gađaju, djeca ginu jer su pogrešni mislili da su u pravu i uperili pištolje u prave, dok su pravi daleko izvan svega toga. I vjetar piri, ali očito samo meni u prsa. Lijepa djevojka u kafiću od 2000 metara, možda malo više zaglavljena nego ja, s osmijehom i kapcima do pola nosi mi kavu, misleći kako ću joj ostaviti nešto tringelta. Vjerojatno i bih, da imam.
Kako se stranci snalaze s hrvatskim jezikom provjerite u videu:
Pokretanje videa...
VIDEO
Hrvoje Jurić
|
Video: Hrvoje Jurić
Prije par dana probudio sam se s čudnim okusom u ustima. Spavao sam na otvorenom, u ćošku benzinske crpke, ali bio sam sretan što nisam na kiši. Večer prije pokušao sam se skrasiti na terasi manjeg restorana, ali vlasniku se ta ideja nikako nije svidjela. No, čudan osjećaj u ustima, na rano jutro. Nakon nekoliko trenutaka osjetio sam da mi je jedan stražnji zub u potpunosti raskliman. Vrlo neugodan osjećaj, moram priznati. Često sam to sanjao, da ću se jednom probuditi i ostati bez zuba. Možda bih mogao to usporediti kao noćnu moru koja je postala stvarnost. Pokušao sam ga zahvatiti s prstima, ali taj pokušaj bio je zaista nespretan i zub je ispao. Zdrav zub, puna usta krvi, šest sati ujutro na benzinskoj crpki. Uz dvije litre vode koliko toliko sam sanirao gubitak, ali imam ih još 31. Do kraja puta će mi ostati još koji. Nekad dan jednostavno ne može započeti bolje.
Gotovo sam odustao od CouchSurfinga jer već neko vrijeme to više nije servis kao što je bio u početku. Nisam siguran je li to zbog velikog broja zahtjeva ili ljudi više ne žele biti besplatno prenoćište, ali dobar dio njih (čitaj većina) uopće ne odgovori na zahtjev. Ipak, dok sam se približavao Brianconu dobio sam poruku, odnosno odgovor mladog para da su zainteresirani ugostiti me u svoj mali stan. Ako nisam alergičan na mačke. Naravno, prihvatio sam njihov poziv i nekako smo unijeli Mrc'nu u, kako su naveli, zaista malen stan. Djevojka je zaposlena u prodavaonici, nešto slično kao Tisak, a momak završava tečaj za vodiča i tu i tamo podučava sviranje gitare i klavira. Priredili su mi zaista obilnu večeru i ujutro me momak odveo kod zubara na pregled. Kako bih mu se zahvalio ostavio sam mu CD moje drage prijateljice Nine Romić, isti onaj koji smo slušali za vrijeme večere.
Nakon što mi je zubar sprašio tablete, kojih se grozim, svih vrsta i veličina, lagano sam odvozio prema Guillestreu, malom gradu oko kojeg su doslovno sve prijevoji i kojim god putem krenuo penjem se minimalno na 2000 metara. Tu sam odlučio odmoriti bar jedan dan.
Inače, nisam imao nikakav tempo. Vozio sam koliko sam mogao, možda malo previše, ali nisam se vodio time „joj, moram, moram, moram...“. Ne moram ništa, osim svakog ponedjeljka objaviti ovaj tekst. Što mi je pravo uživanje. Na prijašnjim putovanjima s objavama sam kasnio i po tri tjedna, a većinu toga nisam ni objavio. Dan odmora iskoristit ću kako bih sve pozavršavao, uživao i fizički i psihički se pripremio za prijevoj Bonette (2715 mnv), najteži prijevoj ovog putovanja.
Nekad je pravi problem naći dobar kafić, s dobrom internet vezom i jeftinom kavom. I dragim osobljem. U Guillestreu sam našao sve to – vlasnik lokala 30+, konobar mladić kojemu nije teško poslužiti ljude, očistiti pod, otvoriti terasu, popričati koju i, što je najbitnije – osmijeh na licu. To mi je i stari uvijek govorio, još dok smo imali trgovinu „Nikad nemoj u posao unositi svoje privatne probleme. Ljudi s kojima radiš nikada ne smiju znati da ti je teško i – uvijek osmijeh. Sam
si si
kriv ako se ne smiješ“. To sam zapamtio i s tim pokušavam kročiti kroz ovo što bi se trebalo zvati život.
Upravo sam u ovom kafiću snimio i vlasnika kako pjeva refren pjesme „Alles gut“ TBF-a, za potrebe natječaja Old Spicea. Bio je to zaista lijep odmor.
Prije prijevoja Bonette imao sam jedan „manji“ prijevoj – Col de Vars (2109 mnv) i samo penjanje na njega nije mi bilo toliko teško koliko se odužilo. Tek kasno navečer, kad je već i kiša počela, stigao sam u Jausiers, mali grad na 1215 metara, od kojeg kreće uspon na prijevoj Bonette. Razlika od 1500 metara u 23 kilometra. Oko 45 minuta tražio sam internet kako bih uploadao fotografiju, a do tada je kiša lijepo natopila sve oko mene. Smještaj sam našao u autobusnom stajalištu, „uz“ momka iz Londona. Inače kamiondžija, ali uzeo si je nešto vremena i putuje biciklom do Istanbula. Tu večer spavao sam na klupi širokoj 35 cm. Ako se to može nazvati spavanjem.
Ujutro, naravno, nikako nisam bio spreman, ali lijepo vrijeme svakako me držalo „budnim“. Prvi dio ceste, kako je prikazano na karti je strašan uspon, ali sve vrijeme sam čekao tu dionicu. Očito nismo imali ista mjerila. Kad sam prešao 11 kilometara, recimo polovicu uspona, stao sam odmoriti u jedinom kafiću koji se nalazi na cijelom usponu. Nekih 2000 metara. Uz kavu, kolu i kolač od 13 eura.
Još neko vrijeme sam vozio, a onda više nisam mogao. Sišao sam s Mrc'ne i gurao ga cijelim putem. Netko će reći da to nije fer, da je to „varanje“ i da to nije vožnja. A ja ću reći da mi je tako svejedno. Oko 12 kilometara gurao sam bicikl koji s teretom teži preko 50 kilograma. Od 11 ujutro do 20 sati. I došao sam do prijevoja Bonette, na tih njegovih 1715 metara, a 900 metara dalje nalazio se prijevoj Cime de la Bonette. Kako neki kažu – najviši alpski prijevoj (2802 mnv.). I tu sam odustao. Nisam htio kalkulirati i igrati se sa srećom. Kao što je Stipe Božić rekao „Treba znati kad treba odustati. Tada, kad smo najslabiji i kad to sebi priznamo, tada čovjek postaje jak.“. Tako sam i napravio. Priznao sebi da sam došao do kraja, do granice kada više ne ide. I nakon 9 sati uspona zapedalirao prema dolje.
VIDEO
