Znate li što bi vam se dogodilo kada biste upali u 'crnu rupu'?

Pad u crnu rupu mogao bi se dogoditi bilo kome. Možda biste tražili novi naseljivi planet za ljudsku rasu, možda biste naprosto bili na podužem putovanju i onda se “pokliznuli”. Što god bilo na stvari, u nekom trenutku svi se nađemo suočeni s davnim pitanjem - što bi nam se dogodilo ako bismo upali u crnu rupu? Možda biste očekivali da vas zgnječi ili rastrga u djeliće. Ali stvarnost je puno čudnija. Istog trenutka čim biste ušli u crnu rupu, stvarnost bi se podijelila na dvoje.

U jednom, istog trenutka bi vas spržila, u drugom biste stali padati u crnu rupu sasvim neozlijeđeni. Crna rupa je mjesto gdje se raspadaju zakoni fizike kakve poznajemo. Einstein nam je otkrio da gravitacija zakrivljuje prostor na takav način da se prostor-vrijeme u crnoj rupu zakrivljuje do te mjere da se ona pretvara u rupu kroz samu stvarnost.

Granica takve rupe zove se obzor događaja. Riječ je o području do kojeg je crna rupa svojom gravitacijom u stanju sprečavati svjetlost da joj pobjegne dalje u svemir. Obzor događaja zapravo plamti od energije. I to zato što kvantni efekti na rubu materiju pretvaraju u nepojmljivo silovite struje užarenih čestica koje se isijavaju nazad u svemir.

To se naziva još i Hawkingova radijacija, prema fizičaru Stephenu Hawkingu koji ju je svojim teorijskim proračunima predvidio. On je predvidio i to da, ako crnoj rupi damo dovoljno vremena, ona će kroz čudesno ogroman broj milijardi godina naprosto radijacijom isijati svu svoju masu i na kraju nestati.

Što se u crnoj rupi događa, to nitko ne zna. Pararelni svemir? Zaborav? To je naprosto tajna. Što se događa ako slučajno upadnete u takvo jedno svemirsko odstupanje?

Naši osjećaji razvijaju se iz iskustva koja se mijenjaju ne s protokom prostora, nego vremena. Vrijeme se uvijek kreće naprijed, nikad nazad, povlači nas protivno našoj volji i time sprečava da se vratimo. To je samo analogija. Crne rupe zakrivljuju prostor i vrijeme do takvih ekstrema da ispod obzora događaja vrijeme i prostor mijenjaju uloge. Vrijeme doista jest ono što vas vuče prema singularitetu, točki u kojoj promatrana veličina postaje beskonačna.

Zakoni fizike zahtijevaju i to da vi slobodno projedrite kroz obzor bez da biste iskusili da se pretvarate u užarene čestice ili bilo što neobično. U suprotnom biste prekršili Einsteinovu sretnu misao i njegovu opću teoriju relativnosti. Tako da zakoni fizike zahtijevaju da se nalazite i izvan crne rupe kao hrpa pepela i unutar crne rupe živi i zdravi. Ne manje važno, postoji i takav zakon fizike koji kaže da se informacija ne može klonirati, da iz ničega ne može nastati nešto.

Posljedično morate biti na dva mjesta, ali mora postojati samo jedna kopija vas. Zakoni fizike uspijevaju nas usmjeriti prema zaključku koji se čini nerazuman. Fizičari to nazivaju razbješnjujućom zagonetkom “paradoksa informacije crne rupe”. Nasreću, u 90-ima uspjeli pronaći način za razriješiti je. Leonard Susskind je shvatio da paradoks ne postoji, jer vas ni jedna osoba ne vidi kloniranog. Vi vidite samo jednu svoju kopiju.

Tako da nijedan zakon fizike nije prekršen. Osim ako ne zahtijevate doznati koja priča je stvarna. Odnosno, jeste li u zbilji umrli ili ste ostali živi. Velika tajna koju su nam crne rupe otkrile je da to ne postoji. Stvarnost postoji u ovisnosti koga pitate.

U ljeto 2012. fizičari Ahmed Almheiri, Donald Marolf, Joe Polchinski i James Sully, grupno poznati kao AMPS, smislili su misaoni eksperiment koji je zaprijetio uzdrmati sve što smo mislili da znamo o crnim rupama.

Fizika je potrošila više od jednog stoljeća pokušavajući pomiriti opću relativnost s kvantnom mehanikom, svjesna da bi jedna od njih dvije moguće morala odustati. Odgovor na paradoks vatrenog zida trebao bi nas uputiti na otvaranje još dublje teorije univerzuma. Jedan trag mogao bi se kriti u Anneinom stroju za dekodiranje. Doznavanje koji drugi bit informacije je isprepleten s informacijom A izvanredno je kompliciran problem.

Tako da su fizičari Daniel Harlow sa Sveučilišta Princeton u New Jerseyju i Patrick Hayden sad sa Sveučilišta Stanford u Kaliforniji, u nekom trenutku stali ispitivati koliko bi to rješavanje moglo trajati. 2013. godine izračunali su da, čak i uz najbrže kompjutore koje bi dopustili fizički zakoni, osobi treba izvanredno dugo vrijeme za dekodiranje isprepletenosti.

Dok bi ona uspjela izračunati odgovor, crna rupa bi već odavno isparila, nestala bi iz univerzuma i s time bi nestala i prijetnja vatrenog zida. Ako je to slučaj, ispada da naprosto sama kompleksnost problema sprečava osobu da ikad dozna koja je priča stvarna.

Takav ishod ostavlja obje priče simultano istinite, stvarnost ostaje intrigantno ovisna o gledištu promatrača, svi zakoni fizike netaknuti i nitko se ne nalazi doista u opasnosti da naleti na zid vatre. A to fizici daje još nešto za razmisliti - mučnu vezu između složenih izračuna i vrijeme-prostora. To svejedno može otvoriti vrata nečemu, i to nečemu o crnim rupama. One nisu tek puke gnjavatorske prepreke za svemirske putnike.

One su također teorijski laboratoriji koji uzimaju najsuptilnije začkoljice u zakonima fizike i potom ih pojačavaju do takvih proporcija da ih se ne može ignorirati. Ako prava priroda stvarnosti leži negdje drugdje, najbolje mjesto za promotriti je crna rupa. To je vjerojatno najbolje mjesto za pogledati izvana, u stvari, barem dok se ne zaključi prepreka u vidu tog vatrenog zida.