Troje ministara, digitalna ofenziva na škole, najdulji štrajk u povijesti školskog sustava i - pandemija korone. Sve je to stalo u četiri godine otkako se na trgovima hrvatskih gradova okupilo 60.000 građana
ČETIRI GODINE OD PROSVJEDA
Što je ostalo od reforme? Dok čekamo jesen i novu Vladu, u školstvu se gomilaju problemi
Kad su nam djeca prošle jeseni kretala u školu, očekivali smo svašta. U školama se frontalno počela provoditi kurikularna reforma, raspravljalo se o tabletima, kurikulumima.
Ako se vratimo još malo u prošlost, kad smo se 1. lipnja 2016. okupili u jednom od najvećih prosvjeda u Hrvatskoj, onome za kurikularnu reformu, očekivali smo mnogo, kazao je prije dva tjedna u uvodu 6. konferencije “Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska” Boris Trupčević, predsjednik Uprave 24sata.
POGLEDAJTE VIDEO: Prosvjed za školstvo prije četiri godine u cijeloj Hrvatskoj
Pokretanje videa...
01:10
- Politika je zaustavila jedan od najboljih projekata koji je trebao donijeti dugo očekivane promjene i napredak u školstvu, a građani se napokon pobunili. No ništa nas nije moglo pripremiti za ono što smo proživjeli od lanjske jeseni. Jedan od najduljih štrajkova u obrazovnom sustavu, a potom čista distopija - totalni globalni lockdown, svijet je doslovce ostao zarobljen u kućama zbog nepoznatog virusa. U virtualni svijet prebacila se i škola. Dnevni boravci pretvorili su nam se u učionice, mi roditelji smo postali učitelji, a nastavnici su postali IT stručnjaci, VJ-ji, web dizajneri... - istaknuo je Trupčević.
Politika nije pustila školstvo
No to je bio samo neočekivani nastavak ogromnog reformskog procesa pokrenutog u obrazovnom sustavu prije gotovo već desetak godina. Još od ministra Željka Jovanovića, koji je uveo zdravstveni odgoj, izbacio zaključivanje na polugodištu, pa do ministrice Blaženke Divjak, koja je inzistirala na digitalnoj transformaciji škola i za koju mnogi smatraju da će joj mandat završiti s izborima 5. srpnja, suštinski se nije promijenila jedna stvar - politika nije pustila školstvo iz svojih pandži.
I pritom nije problem u političkom odlučivanju, već o zlouporabi obrazovnog sustava za kratkotrajne interese prema potrebama trenutne vlasti.
Vjerojatno se to najbolje vidjelo u posljednja dva mjeseca, kad odluka o otvaranju škola za niže razrede nije donesena prema preporukama pedagoških stručnjaka i zaposlenih u sustavu, već prema “potrebama” gospodarstva, procjenama epidemiologa itd. Loptica je bezočno prebačena na odgovornost roditelja, koji takve odluke nikako ne mogu donositi.
Ministrica Blaženka Divjak pritom se povukla, očito i sama stisnuta političkim odlukama stranke koja je ne uzima za ozbiljno, te umjesto da se odlučno postavi i zaštiti učenike, roditelje, i nastavnike, tek nastavila provoditi svoj obrazovni projekt.
Promjene nisu dovoljno pripremljene
“Škola za život” načelno uopće nije loš projekt. Nakon prvih 75 osnovnih i srednjih škola koje su se uključile 2018. u eksperimentalnu provedbu koja je uključivala izmjene kurikula, edukacije nastavnika, ozbiljno opremanje škola, već iduće školske godine Ministarstvo je krenulo s primjenom cijelog projekta u svim školama. Prvi put su iz EU fondova za obrazovanje na državnoj razini povučeni milijuni kuna, primjerice, 250 milijuna kuna iz Europskog socijalnog fonda za poticanje obrazovanja u obrtničkim zanimanjima. No vrlo brzo su na vidjelo počeli izlaziti pravi problemi ovoga projekta. Ministrica Divjak okružila se malim krugom ljudi koji su se bavili isključivo zadanim elementima projekta. Sve se svelo na guranje nogom partikularnih promjena u škole koje nisu pripremljene ni strukturno, ni infrastrukturno.
Preko “Škole za život” školama se već treći put od 2019. nabavljaju tableti za učenike i druga digitalna oprema. To se ističe kao ogroman iskorak koji se pokazao u školi na daljinu, bez koje ova godine vjerojatno ne bi završila ni ovako kako završava. No nitko se nije bavio činjenicom da stotine djece nemaju priključka za internet u kući, da neki nemaju ni struje. I da će tako biti i najesen.
Nastavnici su prošli, kako voli isticati Ministarstvo, stotine edukacija uživo i online. No prošli su ih na brzinu, bez realnih pokazatelja što je tu stručno potrebno i što će donijeti dugoročnu korist u nastavnom procesu. Dugoročno gledano, “Škola za život”, kao ni prethodne reforme, nije donijela hrvatskom obrazovnom sustavu rezultate koje ovo društvo treba.
Učenici su nam i dalje ispodprosječni
Prema najvećem međunarodnom testiranju vještina i znanja učenika iz 2018., poznatijem po nazivu PISA, koje se provodi svake četiri godine, hrvatski učenici već deset godina pokazuju ispodprosječne rezultate iz matematičkih i prirodoslovnih vještina. Hrvatska prema PISI rangirana tek oko sredine i tako već godinama. A istraživanja jasno pokazuju kako države čiji učenici postižu najbolje rezultate redovito imaju i veći BDP. A države čiji su učenici najbolji i koji su sve bolji, neprestano ulažu u obrazovanje. Učenici zaista dobivaju jednake uvjete.
Provedba “Škole za život” nije uključila pitanje vrlo visoke nejednakosti uvjeta u kojima se naši učenici školuju. Nije se pozabavila pitanjem premale satnice koju imaju naši učenici. To je ministrica Divjak ostavila za “drugu fazu”, koju vjerojatno neće imati prilike provesti, a trebalo ju je provoditi prije svega ostalog. Izmjenama kurikula tek se načelo pitanje preopširnih sadržaja, činjeničnog učenja, kao što se edukacijama nastavnika tek malo počela baviti izmjenama procesa poučavanja. Akcijski plan prevencije nasilja u školama donesen je tek početkom ove godine i to političkom odlukom Andreja Plenkovića.
Realno, nitko nema pojma što nas u školama čeka za tek nekoliko mjeseci i pod kojim vodstvom. A u škole nam ulazi novih 37.000 učenika, uz sve one koji su ostavljeni na vjetrometini ove rastrgane reforme. Zbog toga ćemo u 24sata nastaviti inzistirati na suvremenim reformama, školstvu koje nije poluga za zapošljavanje podobnih i sustavu koji postoji zbog svih nas, a najviše zbog naše djece koja trebaju znanje za bolju budućnost.
A što bi bilo najhitnije mijenjati u hrvatskom školstvu, pitali smo neke od najvećih stručnjaka za obrazovanje i prava djece u Hrvatskoj:
Piše: Nikola Pastuović, jedan od najvećih stručnjaka za obrazovanje, voditelj tima koji je izradio Državni pedagoški standard
"Nedostaci našeg obrazovnog sustava su strukturni i nestrukturni. Glavna strukturna slabost našeg predtercijarnog obrazovanja je prekratko trajanje primarnog obrazovanja (srednja škola), čije je optimalno trajanje šest, a ne četiri godine. Osnovno obrazovanje jednakog za sve trebalo bi trajati devet godina. Nestrukturni nedostatci su manjak “resursa”. Svi su “resursi” na granici održivosti. Novac, programi, zgrade, oprema i poučavatelji. Sustav još funkcionira zahvaljujući kvaliteti njegovih ljudskih potencijala. Obrazovanje je, uz zdravstvo, naš najkvalificiraniji društveni podsustav. No kako dalje? Pa imamo Strategiju o tome. Trebamo li je “popraviti”? Ako da, na temelju čega - dojmova ili podataka?"
Piše: Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, 30 godina bavi se dječjim pravima
"Škola je odgojno-obrazovna institucija, a čini se da se ova odgojna komponenta često pojavljuje kao sporedna. To čujemo od djece, roditelja, nastavnika i naših kolega stručnih suradnika. Poznato je da smo u trendu izolacije, individualizma, užurbanosti i imperativa uspjeha. Upravo zbog toga odgojna komponenta škole važnija je nego ikad prije. Brojna istraživanja pokazuju da privrženost školi u velikoj mjeri oblikuje psihološku otpornost djeteta te se pozitivno odražava i na mentalno zdravlje, dugoročni akademski i poslovni uspjeh. Naša djeca uglavnom ne vole školu, pokazalo je recentno istraživanje objavljeno od strane HZJZ-a. U našem nacionalnom istraživanju otprije nekoliko godina pokazalo se da se djeca iznimno rijetko obraćaju nastavnicima i stručnim suradnicima u školi vezano za probleme koje imaju. Svjedočimo i javnim pričama nastavnika o pritiscima učenika i roditelja u borbi za bodove, ocjene i sigurne puteve do “uspjeha“. Znamo da je broj stručnih suradnika, a posebno psihologa, u školama nedovoljan, ispod zakonski propisanog minimuma. Ne smijemo čekati eskalacije nasilja i problema. Važno je reagirati preventivno i vrlo rano kad se primijete neke teškoće. Iz perspektive kliničke psihologinje i psihoterapeutkinje, kao najvažniju poruku izdvojila bih: Nijedna lekcija iz kurikuluma nije važnija od zaštite djece, mentalnog zdravlja i osjećaja sigurnosti - za danas, sutra i budućnost naše djece."
Piše: Damir Bakić, redoviti profesor na PMF-u, bivši član Senata zagrebačkog Sveučilišta
Ovog proljeća svjedočili smo pomanjkanju kompetentnog i uvjerljivog vodstva (narušavanje autonomije učitelja, neodlučnost u pogledu organizacije mature, prebacivanje odgovornosti na roditelje). Svjedočili smo i životnoj potvrdi potrebe za sadržajnim, poticajnim građanskim odgojem, te potpunom izostanku emocionalne podrške učenicima i učiteljima od strane Ministarstva. Svjedočili smo i golemoj oslobođenoj kreativnoj energiji i požrtvovnosti učitelja. Najmanje što bi trebalo za sljedeću školsku godinu, ili je već trebalo učiniti jest:
Organizirati adekvatnu pripremu i usavršavanje nastavničkog kadra za online nastavu. Predvidjeti dodatne učitelje i pomoćnike u nastavi. Hitno sanirati, zajedno s osnivačima, sve školske objekte oštećene u nedavnom potresu. Osposobiti dodatne kapacitete za nastavu u uvjetima ograničenja broja učenika u učionici. Osigurati učenicima pristup pouzdanoj internetskoj vezi, kao i raspolaganje računalom. Osmisliti oblike i metode rada na daljinu s učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama.
I još nešto. Oko 37.000 djece na jesen bi po prvi puta trebalo u školske klupe. Dužni smo sveobuhvatno pripremiti prihvat prvašića, u različitim scenarijima. To je pitanje od najvećeg društvenog značaja. Nije vidljivo da je išta od navedenog pripremljeno.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
