Da, recimo, potičemo privatne škole, ali i stimuliramo javno obrazovanje u privlačenju stranaca, uz 10% stranaca na 150.000 studenata, ovaj uslužni izvoz donosio bi oko 150 milijuna eura
Privucite strance na hrvatske fakultete, to je bolje i za nas
Autor je prodekan i šef dodiplomskog studija Business Analytics na ZŠEM-u, profesor na Građevinskom fakultetu u Rijeci
Što je zemlja bogatija, privlači više stranih studenata pa obrazovanje postaje važnija izvozna grana. Generalno je obrazovanje u nekoj zemlji bitno jer u globalnom natjecanju, što su neobrazovaniji ministri, administracija i menadžeri u državnim tvrtkama, to građani rade za niže plaće kao kazna njihove nekompetentnosti.
Svatko tko misli da bi Kovačević ili bilo tko od naše “klupske” elite, dakle onih koji automobile koriste kao bankovne trezore, dobili posao u državnim tvrtkama u Americi, Švedskoj ili Singapuru, krivo misli.
Primjerice, kad se nakon doktorata na prestižnom National University of Singapore jedan moj suradnik pokušao zaposliti na najlošijem od četiriju singapurskih sveučilišta, koje je taa bilo u osnivanju, rekli su mu:
“Dobri ste, ali mi vam u Singapuru preferiramo kadrove koji su doktorirali na najelitnijim američkim sveučilištima”. I upravo zbog tih rigoroznih obrazovnih kriterija Singapur je u 70 godina od izrazito siromašne zemlje postao bogatiji i od Amerike i Japana. Mi smo s našim balkanskim kriterijima u Europskoj uniji bogatiji samo od Bugara. Zasad.
A kad smo kod naših balkanskih kriterija, kad na čelo agencije ili državne tvrtke postavite nekoga tko je, recimo, kupio diplomu ili ipak pošteno završio s prosjekom 2,5, mislite li da će ta osoba zaposliti diplomanda s Harvarda ili naše najkvalitetnije diplomande? Jasno da neće, jer loši se lošima okružuju, kao što se i dobri dobrima.
Loši jednostavno dobrima ne vjeruju, jer tamo gdje se oni sastaju broji se prljavi novac i dolaze noćne tete.
Kad smo kod kvalitete obrazovanja, nije li naš robni izvoz po glavi stanovnika, koji je inače oko 5 puta manji nego u Sloveniji (zadnji stupac u tablici 1), u mnogo čemu odraz našeg u prosjeku lošeg obrazovanja, ali i loše strukture obrazovanih?
Nemamo li premalo đaka i studenata koji mogu raditi u industriji i tehnologijama, a previše kadrova sa znanjima neprimjerenim tržištu? Samo, kako možemo odrediti kakvo je obrazovanje neke zemlje: loše, dobro ili izvrsno?
Dakle, kao što je robni izvoz mjera kvalitete industrije neke zemlje, jer u globalizaciji ne možeš nikome uvaliti šrot, tako je najbolji indikator za kvalitetu obrazovanja neke zemlje broj stranih studenata. Naime, kvalitetno obrazovanje je uvijek bilo i bit će atraktor za strane studente, a nije čudno da Amerika ima najbolja sveučilišta, pa i najviše stranih studenata. U tablici 1 za skup EU zemalja možete vidjeti ukupan broj naših studenata vani, stranih studenata kod nas, omjer između stranih studenata i naših vani, broj studenata na 1000 stanovnika zemlje i na kraju robni izvoz po stanovniku.
Primijetimo da što je zemlja bogatija, u prosjeku ima više stranih studenata na 1000 stanovnika (četvrti stupac), a ima i više stranih studenata nego vlastitih studenata koji odlaze na studij vani (treći stupac).
Porazne brojke u tablici 1 pokazuju koliko je naše obrazovanje slabi mamac za strance, pri čemu su i Bugari i Rumunji uspješniji u privlačenju stranih studenata. Tablica slikovito pokazuje koliko nam treba tržište i u obrazovanju kako bi i ono pridonosilo izvozu.
Treba li se čuditi da s našim obrazovanjem imamo i najmanji robni izvoz po glavi stanovnika (peti stupac). Kad pogledamo češke brojke, vidimo zašto u standardu Češka pretiče Italiju, a zašto su Češka, Slovenija i Estonija ekonomske predvodnice bivših socijalističkih zemalja.
Tablica jasno pokazuje i koliko je bila loša poslovna politika naših ministarstava do sada. Naime, strani studenti pridonose izvozu, ne robnom, nego uslužnom, a mi to ne koristimo. Recimo, u 2012. australski visokoobrazovni sustav donio je 15 mlrd. USD izvoza, a u Velikoj Britaniji 17.5 mlrd. funti. Kako Australija ima 23 puta veći BDP od Hrvatske i šest puta veću populaciju, naš bi visokoobrazovni sustav morao pridonositi izvozu usluga s barem 700 milijuna dolara.
Da recimo potičemo privatne škole, ali i stimuliramo javno obrazovanje u privlačenju stranaca, uz 10% stranaca na 150.000 studenata, gdje plaćaju oko 10.000 eura za smještaj i godinu studija, ovaj uslužni izvoz donosio bi oko 150 milijuna eura. A koliko stvarno donosi? Za usporedbu, lani su na privatnoj poslovnoj školi ZŠEM-u, čiji sam i prodekan za znanost, od svih studenata njih čak 25% činili stranci, što je najvjerojatnije najveći postotak u nas. Za usporedbu, prema OECD-u iz 2014., međunarodni studenti su činili oko 16% ukupnog studentskog tijela Švicarske, a oko 15% Austrije.
Da ih toliko ima Sveučilište u Zagrebu, u Zagrebu bi bilo na tisuće mladih stranaca, od kojih bi neki živeći kod nas poželjeli i ostati, što je jedno izvrsno demografsko rješenje. Samo, ne samo zbog loše demografije, otvaranje naših državnih fakulteta prema strancima mora biti imperativ. Ministarstvu bi tako udio stranih studenata morao biti kriterij kod dodjele sredstava za znanost.
U kontekstu katastrofalno malog robnog izvoza, Ministarstvo bi dodatno trebalo prisiliti državne fakultete da na svojim stranicama javno objave u kojem postotku im se studenti zapošljavaju u privatnom sektoru, a u kojem u državnom sektoru. Naime, loše obrazovanje žudi za korupcijom pa preferira državni sektor.
Na kraju da parafraziram velikog Lava Tolstoja: “Pošto se korumpirani udružuju kako bi stvorili silu, tad i nekorumpirani moraju učiniti isto”. Ta se misao u našem slučaju mora poopćiti za sve one koje je sram što smo kao zemlja na začelju EU-a.
Korumpirane individualce jednostavno toga nije sram. Kad smo kod sile, da parafraziram još i slavnu izjavu iz “Zvjezdanih ratova”: ”May the force of uncorruption and honesty be with you”.
Reforma obrazovanja je majka svih reformi, jer što je zemlja bogatija, veći je mamac stranim studentima, pa obrazovanje postaje važnija izvozna grana. A ako je struktura obrazovanja dobra, velik je i robni izvoz.