Majka osnovca s autističnim spektrom, inače i učiteljica razredne nastave, otkriva nam kako izgledaju njihovi dani u izolaciji. Priznaje, najviše ju je strah da se ona ne razboli jer ne zna tko bi joj prihvatio dijete
Najgora je izolacija u izolaciji, bojim se da se ne razbolimo
S brojnim preprekama u školi na daljinu ovih se dana posebno susreću roditelji i skrbnici, ali i nastavnici djece s poteškoćama u razvoju. Povodom Međunarodnog dana svjesnosti o autizmu, koji se obilježava 2. travnja, razgovarali smo s majkom dječaka, učenika 7. razreda, s autističnim spektrom, Mirta Borovčić Kurir je ujedno i učiteljica razredne nastave, te ima učenika s individualiziranim pristupom.
Njezin radni dan, kaže nam, završava kasno navečer, a počinje rano ujutro.
- Prva dva tjedna bilo je zaista silno naporno, skoro smo svi poludjeli. Morali smo posložiti sinov raspored, a i ja imam 20 učenika u razredu, s kojima sam dizala virtualnu učionicu, stalno smo izmjenjivali poruke... No sad smo se uspjeli posložiti. To je doslovce nastava od ujutro do navečer, prije podne radim sa sinom, a poslije pregledavam ono što mi šalju učenici, navečer im slažem zadatke za sutra... - govori nam učiteljica iz Vinkovaca.
Kako ističe, a to kažu i drugi roditelje djece u autističnom spektru, raspored i stalna rutina ionako su dio obiteljske svakodnevice.
- Čak mi se čini i da je mome sinu sada lakše. On ima govornih poteškoća, pa mu je ovaj online rad i većinom pismeno rješavanje zadataka lakše. To nam je svakako plus, a minus je što nam treba više vremena da prođemo gradivo koje inače obrađujemo u školi. On je nasreću uključen u redovni program s individualiziranim pristupom i prati ga bez problema, no mi od njegove treće godine intenzivno radimo i vježbamo, samostalno, kako bi došao do ove razine - priča nam Mirta Borovčić Kurir.
https://www.24sata.hr/news/roditelji-nastavnicima-djeca-su-slomljena-dajte-nam-odmor-683834
'Djeca su u potpunosti prepuštena nama'
Što se tiče gradiva i programa za djecu s poteškoćama i posebnim potrebama, ono se i inače prilagođava djetetu ovisno o njegovim mogućnostima, te prema tome je li dijete u redovnom programu s prilagođenim programom ili s individualiziranom pristupom. To radi nastavnik prema uputama stručnih službi u školi, a tako je, kaže, i sad u izolaciji.
- Zaista je najvažnija komunikacija između nastavnika i roditelja. Mami svoga učenika šaljem posebno skraćeni program, što može sam odraditi. Inače, sa svojim učenicima u 3. razredu radim putem virtualne učionice na Teams platformi - priča nam Mirta.
Nastavnici njezinog sina puštaju joj da si prilagode kako će i koliko raditi, ponekad šalju upute, ali manje-više sve ovisi o njoj. Slično nam kažu i roditelji učenice 6. razreda s autističnim spektrom iz Zagreba.
- Sjedimo i radimo s njom kako nam šalju nastavnici. Ona to, nažalost, ne doživljava baš, ovo su joj više praznici nego škola - kaže nam tata ove djevojčice.
Upravo ta izolacija u izolaciji, te jednostrani rad i više sati na dan pred ekranom, koji posebno loše utječu na djecu u autističnom spektru, najveći su izazov u ovoj situaciji potvrđuje i Mirta Borovčić Kurir.
A što će tek biti kasnije...
- Sve ove godina najviše smo radili na izbjegavanju jednosmjerne komnikacije, ekrane itd., a sad smo "osuđeni" na njih. On je i inače usmjeren na mene, ne smijem ni pomisliti kako će biti kad izolacija završi i kad se stvari počnu vraćati u normalu. Po svemu sudeći, ovu godinu ćemo završiti u karanteni, no najesen se ipak nadamo povratku u školske klupe. No mome sinu i u redovnoj situaciji treba i po dva mjeseca da se privikne na buku, gužvu... - iskreno nam kaže Mirta, otkrivajući i što smatra puno većim problemom od provedbe same nastave:
- Najbitnija je sada da se nitko ne razboli. On nikad ne bi mogao ostati u bolnici, a ja ne bih mogla biti s njim. Osim toga, jedina sam skrbnica njemu i ostarjeloj, bolesnoj majci i najviše me strah da se ja ne razbolim. Ne znam što bi se dogodilo kad bi oni ostali sami, tko bi se brinuo za njih... - zaključuje Mirta Borovčić-Kurir.
Njezin strah ovih dana dijele svi skrbnici i roditelji djece s poteškoćama u razvoju. Udruga Sjena upozorava na vrlo lošu komunikaciju s Ministarstvom socijalne skrbi, dok se roditelji žale i druge institucije poput Hrvatskog zavoda za zapošljavanje preko kojeg ide brojna papirologija za mlade s posebnim potrebama. Upravo rizičnim skupinama sad treba najveća potpora, a čini da se ona izostaje.
https://www.24sata.hr/news/zaboravili-ih-nasoj-djeci-su-neophodne-maske-a-nema-ih-684684