Može i bez reforme: Dijete uči samo kad se osjeća dobro...

Učenici su dosta vezani za mene i ja za njih, stalno smo u nekim akcijama i projektima. I uvijek se smijemo, kaže učiteljica Marija Mapilele iz naselja Rude kraj Samobora.

U središtu njezina rada u školi nalaze se djeca a ne nastavni program. Od kada je počela raditi u Osnovnoj školi Bogumila Tonija u Samoboru, stalno radi na sebi i dodatno se educira. Tako je kombinacijom različitih ideja o odgoju i obrazovanju djece kreirala svoj pristup kurikulumu.

Znate li što je 'psič'?

- Obraćam pažnju na to koliko dijete može, što ono želi. Ne radim sa svima jednako, oni kojima treba više truda i pažnje to i dobiju. Svatko prati svoj ritam, jer nema tih tablica koje mogu odrediti kako dijete treba napredovati - kaže učiteljica Mapilele, koja zbog svog rada uživa podršku roditelja učenika.

- Najviše mi se sviđa kad razgovaramo s učiteljicom. Jako je smiješna i draga i na svakakve dobre načine nas uči - rekla je učenica Iva Galetić.

Kako u prvom razredu nisu sva djeca svladavala čitanje istim tempom, učiteljica je zamolila roditelje da dođu na nastavu i pomažu joj.

- Mame su radile s onim učenicima kojima je išlo bolje, a ja s onima kojima je teže išlo. Tako nitko nije bio zanemaren zbog toga što mu možda ide bolje ili lošije. I tako smo uspjele, svi su na kraju prvog razreda čitali - kaže s osmijehom.

U želji da nastavni sadržaj učini što zanimljivijim, u prva dva razreda ponekad je iznenada na ploči napisala PSIČ, što znači “Pusti sve i čitaj”.

Lektira u vrećici

- To je vježba iz programa Korak po korak, a cilj je navesti djecu da čitaju što više. Tome smo pristupali kroz igru - ja bih na ploču napisala ‘PSIČ’, a oni bi trebali zgrabiti bilo što za čitanje i čitati.Moja je briga bila da u razredu uvijek bude dovoljno sadržaja: knjiga, slikovnica, stripova, bajki, priča - kaže Mapilele.

Znanje učenika ne provjerava samo na uobičajenim testovima. Iz likovnog, primjerice, radove ocjenjuju svi skupa, što je važno radi samoprocjene. Zadnju riječ ipak daje učiteljica.

- Kad smo pročitali lektiru, radili smo lektiru iz vrećice. Na vrećici smo trebali nacrtati neku ilustraciju, napisati ime pisca, kad je napisana knjiga, najsretniji i najtužniji događaj, a u vrećicu smo trebali staviti pet predmeta koji su se pojavili u lektiri.

Važna je atmosfera

Ako je netko popravljao nešto čekićem, onda čekić i slično, i kasnije smo razgovarali o tome - kaže učenik Fredi Pavlović.
Pozitivna atmosfera u učionici učenicima uljepšava vrijeme u školi, te zbog toga lakše pristupaju svemu što uče.

- Dijete uči samo kad se osjeća dobro - kaže Marija Mapilele.

Moj je stav da svijetom treba hodati otvorenih očiju, gledati druge i njihove potreba te pomoći kad se može. Tome poučavam i svoje učenike jer škola je prije svega odgojna, a ne samo obrazovna ustanova, kaže učiteljica Mapilele.

Iako smatra da je u razredu previše djece i da bi bilo lakše da su na taj broj djece dvije učiteljice, ona ne bježi od posla. Štoviše, ona ga sebi i djeci dodatno stvara.

- Mislim i da će djeca prije napraviti ono što vide da odrasli rade nego ako im samo govorimo što je dobro i pošteno. Zato mi barem jedanput godišnje za djecu iz sigurne kuće pečemo kolače, djeca im pakiraju svoje igračke... - kaže Marija.

Ona akcije ne planira, organizira ih prema prilici. Za Dan kruha učenici su pekli kruh i potom ga odnijeli u udrugu Nova budućnost, za djecu odvojenu od roditelja. Za Dan sreće, koji se obilježava danas, u školi će prodavati različite rukotvorine. Na taj se način uče poduzetništvu, ali i raspoređivanju novca za pravu svrhu, kaže Mapilele.

- Najteže je naučiti ih da budu svoji, da se ne vode onim što kaže društvo, što kažu drugi, što je moderno. Naučiti ih tablicu množenja, pisati i čitati je lako, ovo je najteže i na tome najviše radimo - kaže.

S kolegicama učiteljicama napisala je integriranu bilježnicu “Dan po dan”, u kojoj su zadaci osmišljeni tako da potiču kritičko mišljenje, a problemima se pristupa cjelovito i znanje iz pojedinih područja se umrežava.

- To je općenito moj pristup radu - učimo za život, ne za školu, zato ni u bilježnici nema strogog odvajanja nastavnih predmeta. Najradije bih da u školi nema zvona, jer nas zvono svakih 45 minuta trpa u neku drugu kutiju. U radu maksimalno brišem te granice, a rezultati učenika su sjajni - govori.

Osim toga, Marija je s prijateljicom ilustratoricom Brankom Hollingsworth pokrenula Plavi bor, znanstveno-kreativne radionice.

- Vodimo Malu školu stripa i kreativnog pisanja za osnovnoškolce. Tu je i program Mudroglavci, art&craft za klince, jer smatramo da se djeca premalo umjetnički izražavaju, a rad rukama je vrlo važan, ali zapostavljen. Posljednji program je Štrikam&spikam, program kreative za odrasle žene, gdje se opuštamo uz kavu, čaj i ručni rad - bez peglanja, djece i muževa - kroz smijeh kaže Marija.

- Škola je posljednji bastion kulture, moramo je čuvati. S reformom ili bez nje, ja ću nastaviti raditi ovako - zaključuje omiljena učiteljica.