Marc Prensky: Akademici su oteli obrazovanje, zašto djeca uče fusnote u trećem osnovne?

Američki pisac i edukator posvećen poboljšanju obrazovanja Marc Prensky (76) ovaj petak jedan je od glavnih govornika obrazovne konferencije u organizaciji izdavačke kuće Profil Klett. Prensky je početkom 2000. u narativ uveo izraze poput digital native (generacije rođene rođene u kulturi interneta, digitalije itd.), te digital immigrant (generacije koje su se morale adaptirati na nove tehnološke i društvene promjene. U Splitu će predstaviti novu knjigu "Empower, Reframing growing up for new age". S g. Prenskyjem razgovarali smo o tome jesu li njegove teorije o generacijskom nerazumijevanju zbog novih tehnologija, koje su znanstvenici humanističkih i društvenih znanosti doveli u pitanje, za njega još važeće.

1. Što će biti glavna tema vašeg predavanja u Splitu?
Glavna tema mog predavanja će biti moja nova knjiga "Empower, Reframing growing up for new age". Ideja je da prelazimo u nova vremena i ono što smo radili u 20. stoljeću neće funkcionirati u kasnijem 21. stoljeću. Trenutno se borimo, a posebno strada obrazovanje. Obrazovanje se sastojalo do stavljanja stvari pred djecu, bilo od njihovih roditelja, nastavnika, preko kurikula. Sad ćemo od toga morati odustati. Ne možemo više "stavljati" znanja i vještine u djecu, već ih moramo početi "izvlačiti" iz njih. Iako ima pomaka, zasad to još nismo naučili, pa moramo još mnogo raditi na tome.

2. Zašto nastavnici i roditelji imaju toliko problema? Zašto je toliko teško napraviti te promjene? Je li to pitanje sustava, ili osobnog nesnalaženja?
Mislim da je, generalno govoreći, svijet bio svijet "zamjene". Prije, kad biste mladu osobu pitali što želiš biti kad odrasteš, pitanje je zapravo bilo "koga zeliš zamijeniti kad taj netko umre". Na to smo se svi navikli i shvatili kako to raditi i imali smo obrazovanje koje nam je u tome pomagalo, i to je funkcioniralo jako dobro. A onda se svijet naglo promijenio, a mladi su počeli tražiti pomoć, počeli su zahtijevati sposobnosti od edukatora, počeli su od najranije dobi tražiti da im se osigura vještina da postižu što žele. Istovremeno su bili vrlo frustrirani jer im se 20 godina govorilo da sjednu i slušaju, iako su znali da bi mogli raditi neke nove, zanimljive stvari.
Stoga je kombinacija novih sposobnostii stava "Ja to mogu", napravila veliku promjenu.

3. Kako na te promjene utječe digitalno obrazovanje? Postavili ste neke fenomene poput "digitalnih urođenika" i "digitalnih imigranata". Držite li se još te teorije, ili ste promijenili razmišljanje?
Evo gdje je moje mišljenje ostalo isto, a gdje se promijenilo: I dalje mislim da postoji velika generacijska podjela i da su ove fraze korisne za tumačenje toga. To se posebno odnosi na dolazak digitalnih tehnologija, koje su donijele veliku promjenu. I taj se dolazak dogodio krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Stoga je to sve još novo za sve nas.
Tamo gdje sam promijenio mišljenje je to što sam se povukao iz nastavničkog rada. Više ne mislim da je edukacija koju svijet definira kao učenja čitanja, pisanja, matematike, jezika, prije razumijevanja tih vještina, dobra za našu djecu. Mislim da u budućnosti djeca doslovno neće podnositi sjedenje u učionicama sve te godine i slušanje, jer znaju da mogu donijeti promjenu.

4. Što je potrebno da se te promjene počnu događati?
Ja sam veliki fan osnaživanja djece, tako se zove i moja nova knjiga. I to se može učiniti tako da im se daju realni životni projekti, gdje vide mjerljive rezultate i utjecaj na svijet. I ponavljati te projekte stalno. Jako malo škola to radi, ali pojavljuju se mjesta koja su to počela prakticirati. Generički ih se naziva "emopowerment hubs" (središta osnaživanja). I prije su postojali klubovi, organizacije, izvannastavne aktivnosti, no sad se pojavljuje sve više neovisnih prostora, gdje mladi mogu doći i reći "Želim napraviti projekt o ekologiji", ili električnim autima. I netko će im pomoći da pronađu tim, mentore, koji će im pomoći da ostvare pozitivne učinke. Vidim da se polako pojavljuju, ali ne unutar škola, jer se škole još bave akademskom naobrazbom. No postignuća su nešto što mladi vole raditi, dobivaju samopouzdanje i mislim da je to put kojim trebam oići.

5. Što je korona napravila američkom obrazovnom sustavu? Imate li podatke o tome što su posljednje 2,5 godine napravile učenicima i školama?
Zapravo se nije dogodilo ništa, u smislu promjene sustava. Ono što se dogodilo je shvaćanje da se nastava ne mora izvoditi uživo, ako to nije moguće. No nastava nije dobra ni uživo, ni online. I pokazalo se da su se cijele generacije, poput mog sina, odbile od korištenja zoom-a i drugih alata, što je zapravo strašno. Evo i mi razgovaramo tako. Svi bi to tako trebali raditi, djeca bi se trebala susretati online s drugom djecom u svijetu,  ne da im se samo drugim alatima nameće isti zastarjeli način učenja.

6. Što bi bio zadatak za vlade, da počnu mijenjati taj obrazovni sustav? Kod nas stalno prolazimo neke reforme, koje započinju, pa se prekidaju, bez ikakve analitike, no čini se da je sve na istom mjestu već 30 godina. Mislite li da i nastavnici trebaju osnaživanje?
Svi to trebamo. I mislim da nećemo nigdje doći samo dodavanjem nekih promjena i reformi, to je postojeći sustav, to je akademski sustav koji tako funkcionira u cijelom svijetu, no više nije tako dobar. Da sam ja vlast, rekao bih, počnimo raditi nešto uz postojeći sustav, počnimo raditi centre osnaživanja, dajmo roditeljima i djeci mogućnost izbora - tko želi biti u školi, u redu, tko ne želi, neka izabere drugi smjer. A roditelji, koji su jednako tako mentori, nužno ne trebaju biti učitelji. Neki će biti, neki će reći da bi radije s učenici radili projekte, ali neće svi. No druga strana je da svaki roditelj koji ima iskustva može biti mentor ili trener timu koji provodi projekt. U edukaciju možemo uvesti mnogo ljudi koji bi radili s djecom i učiniti ih mnogo sretnijima jer će reći, pogledaj što sam napravio sa svojim timom.

7. To nije koncept koji mnogo obrazovnih stručnjaka podržava. Smatra se da s djecom trebaju raditi stručnjaci iz obrazovanja i pedagogije.
Edukacija ne treba biti toliko sofisticirana. Ako netko želi raditi projekt iz astrofizike, može naći stručnjaka za astrofiziku koji će mu pomoći. A problem je što su akademici doslovce "ukrali" obrazovanje. Primjerice, moj sin je u trećem razredu morao učiti pisati fusnote. Zašto to moraš raditi ako nećeš ići na daljnje akademsko obrazovanje? To nije ono što naša djeca trebaju.

8. Koja država ili regija najbolje provode edukacijske promjene?
Nijedna, baš nijedna. To se događa u "džepovima", kod pojedinih nastavnika, u pojedinim školama. Nijedna država nije donijela odluku da žele napustiti obrazovanje i okrenuti se nečem bolje. Svi se pitaju kako da malo bolje poučavaju matematiku, kako da unaprijede postojeći sistem, poboljšati sposobnosti. No mislim da taj pristup nije dobar. I nadam se da će Hrvatska biti prva.

9. Što mislite o sve većoj podjeli i razlikama među bogatima i elitnoj edukaciji, i onima koji ovise o slabom javnom školstvu?
Moramo pomoći svoj djeci na svijetu, želim da svi imaju koristi od onoga što dobivaju. No akademska edukacija, besplatna ili plaćena, to neće promijeniti. Djeca trebaju timove i mentore. I možemo mnogo napraviti za sve njih.