Za razliku od ranijih istraživanja znanstvenici su proučavali više od turističkih prijevoza i hotela te su u obzir ovaj put uzeli hranu, piće i sektor prodaje, što ukazuje i na velik utjecaj turizma
I turizam zagađuje: Kriv za 8 posto svih stakleničkih plinova
Putovanja šire vidike, no po rezultatima nove studije u većoj mjeri nego što se dosad mislilo ona šire i ugljični otisak, ukupnu količinu stakleničkih plinova čiju emisiju izravno ili neizravno uzrokuju neka osoba, tvrtka, događaj ili proizvod.
Grupa znanstvenika sa Sveučilišta u Sydneyu ustanovila je da je turizam odgovoran za čak osam posto globalnih stakleničkih plinova u svijetu.
Za razliku od ranijih istraživanja znanstvenici su proučavali više od turističkih prijevoza i hotela te su u obzir ovaj put uzeli hranu, piće i sektor prodaje.
Ranije studije ukazivale su na puno manje brojke koje su se odnosile na emisiju stakleničkih plinova od globalnog turizma. Primjerice, po istraživanju iz 2010. na turizam je otpadalo oko 1,12 milijarda tona ugljikova dioksida, što je samo tri posto ukupnih stakleničkih plinova.
Studija iz 2018. upućuje na puno veći broj, a riječ je o 4,5 milijarda tona CO2.
Najveći krivci za to su, po studiji australskih znanstvenika - Sjedinjene Američke Države, a slijede ih Kina i Njemačka. Iza njih su Indija, Meksiko, Brazil, Kanada i Japan.
Znanstvenici su se fokusirali na povezanost napretka neke zemlje i veličine turističkoga ugljičnog otiska. Pokazalo se da su zemlje s višim prihodom imale puno veći ugljični otisak.
Turistički rast nadmašuje potrebe brojnih drugih gospodarskih sektora. Štoviše, nagli rast ovog sektora nadmašuje i nastojanja da se ova gospodarska grana učini ekološki osvještenijom.
"Zbog svega navedenog turizam će u budućnosti činiti rastući dio svjetske emisije stakleničkih plinova", zaključili su znanstvenici.
Zabrinutim i ekološki osviještenim putnicima i turistima savjetovali su da za početak manje koriste avio-prijevoz te su mjerodavne pozvali na uvođenje poreza na CO2.
Ugljični otisak pokazuje koliko tona stakleničkih plinova stvaramo obavljanjem svakodnevnih aktivnosti. Mjerimo ga u tonama, a dijelimo ga na primarni i sekundarni. Primarni otisak predstavlja izravne ispuste uzrokovane upotrebom fosilnih goriva (nafte, ugljena, plina), dok sekundarni uključuje posredne emisije koje nastaju u cjelokupnom životnom ciklusu proizvoda koje koristimo – od izbora materijala i proizvodnje, preko transporta do njihove upotrebe, razgradnje, odnosno odlaganja u otpad.
Svatko od nas pridonosi nastanku vlastitoga ugljičnog otiska. To znači da na njega utječe svaka naša odluka, primjerice način na koji odlazimo na posao, artikl koji biramo u dućanu, svijest o tomu da nakon izlaska iz prostorije treba ugasiti svjetlo, isključiti računalo kad ga ne koristimo, svijest o svakodnevnom izboru hrane i još mnoštvo odluka. Primjerice, osoba koja svaki dan na posao ide automobilom i na poslu jede mesni obrok, imat će veći ugljični otisak. Dakle, svjesno ili nesvjesno u okolinu će osloboditi veću količinu ugljikova dioksida, za razliku od vegetarijanca koji svaki dan na posao ide javnim prijevozom ili se vozi biciklom.
Naime, osoba koja na posao ide pješice ne oslobađa dodatnu količinu CO2 kakvu bi oslobodila da koristi osobni automobil. Jednako tako, za jedan odrezak na tanjuru potrebno je utrošiti puno više energije nego za tanjur variva bez mesa.
U ugljični otisak uključeno je svih šest stakleničkih plinova iz Protokola iz Kyota: ugljikov dioksid (CO2), metan (CH4), dušikov oksid (N2O), hidrofluorougljici (HFCs), perfluorougljici (PFCs) i sumporov heksafluorid (SF6).