'Hrvatsko obrazovanje je na dnu, trebamo političke odluke'

Ovaj članak želim započeti porukom da je izgradnja sustava kvalitetnog visokog obrazovanja i znanosti preduvjet napretka svake zemlje, njenog gospodarstva, demografskog razvoja i kvalitete življenja. To vrijedi i za Hrvatsku koja ima brojne predispozicije da bude uspješna i ugodna zemlja za život.

Na 3. konferenciji o obrazovanju u organizaciji 24 sata pod naslovom “Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska“ http://www.boljeobrazovanje.hr govorit ću o vlastitim iskustvima rada u visokom obrazovanju i znanosti u Njemačkoj, SAD-u, Hrvatskoj i Švedskoj, gdje sam živio i radio u zadnjih 25 godina. Pri tome ću se fokusirati na primjere koji pokazuju kako kreativnost i sloboda akademskog rada generiraju nova otkrića, kako današnje raznovrsne tehnologije značajno mijenjaju društva, kako stvaranje razvojnih odnosno start-up kompanija postaje motor novih gospodarskih smjerova te kako u svemu tome obrazovanje ima značajnu ulogu.

Vrijednost dugoročnog ulaganja u obrazovanje

Moje iskustvo rada kao profesora na Sveučilištu u Splitu zadnjih 15 godina jasno mi je pokazalo da su mladi u Hrvatskoj željni takvih izazova i uspjeha. Na primjeru Njemačke, a osobito Finske, evidentno se vidi zašto je važno dugoročno ulaganje u obrazovanje, pri čemu vrijednost kontinuirane kvalitetne suradnje nosioca javnih funkcija (političara), gospodarstvenika i stručnjaka raznih disciplina,  snažno protkane transparentnošću i odgovornošću prema javnosti, ne može biti dovoljno jako istaknuta 
 U cilju unošenja promjena u sustav potrebno je prije svega definirati realno stanje visokog obrazovanja u Hrvatskoj.

Često čujemo od rektora, dekana i vladajućih političara da imamo kvalitetno obrazovanje i da smo bolji nego druge zemlje iz susjedstva. No je li to istina? Odgovor se nalazi u izvještaju svjetske mreže istraživačkih sveučilišta UNIVERSITAS 21 (U21), koja je objavila rang ljestvicu država prema kvaliteti njihovog visokog školstva za 2018. godinu i usporednu analizu od 2013. godine https://universitas21.com/network/u21-open-resources-and-publications/u21-rankings/u21-ranking-national-higher-education. Radi se o detaljnoj, stručnoj, nepristranoj i sveobuhvatnoj studiji koja rangira sveučilišta na temelju dostupnih službenih podataka. Studija koristi 25 mjerila/kategorija koje uspoređuju ulaganje i ostvarenje/produktivnost visokoobrazovnih sustava.

Hrvatsko visoko obrazovanje nalazi se prema tim analizama na 45. mjestu od 50 zemalja u svijetu. Hrvatska je po visokom obrazovanju zadnje rangirana zemlja Europe. Ispred nas su Bugarska (44), Rumunjska (43), Srbija (42) i Slovenija (29), a iza nas su na svijetu samo Meksiko, Tajland, Iran, Indija i Indonezija. 
Ti podaci nisu kritika bilo koje pojedinačne zemlje nego objektivna analiza i identifikacija (ne)kvalitete nacionalnih sustava visokog obrazovanja, utjecaja na gospodarstva i ispunjavanja mjera definiranih programima pojedinih zemalja. Na temelju tih rezultata mogu se objektivno pratiti trendovi promjena i posljedično planirati i prilagođavati službenu državnu politiku ulaganja i unapređenja u sustavu obrazovanja.

Trebaju nam ozbiljne javne rasprave

U zaključku rang liste za 2018. navodi se da je cjelokupni output (rezultati ostvarenog) visokog obrazovanja u Hrvatskoj nizak, usprkos povećanim novčanim ulaganjima. Druge zemlje poput Srbije imaju, prema dostupnim podacima, manja ulaganja, a ostvaruju bolje rezultate u visokom obrazovanju od Hrvatske. Ova analiza pokazuje da je u Hrvatskoj povezanost s gospodarstvom slaba, a posebno analiza kao negativnost ističe centraliziranje moći  na Sveučilištu u Zagrebu. To znači da u Hrvatskoj visoki obrazovni sustav ne koristi javna ulaganja na kvalitetan i kompetitivan način, nije odgovoran prema nacionalnim potrebama gospodarstva i ne ulaže dovoljno u disperziju obrazovanog sustava. Posebno je zabrinjavajuće da se pozicija Hrvatske u ovoj sveobuhvatnoj analizi nije značajno mijenjala od 2013. do 2018. godine. 
Te činjenice predstavljaju realne pokazatelje stanja u sustavu o kojima se trebaju povesti ozbiljne javne diskusije, bez bacanja krivnje na pojedince i bet relativiziranja problema izgovorima da situacija i nije tako crna. Realno u Hrvatskoj postoji i dobrih primjera i uspješnih pojedinaca no cjelokupni podaci ukazuju da je Hrvatska danas na dnu Europe po kvaliteti nacionalnog visokog obrazovanja.
Ovo su službeni i stručno obrađeni podaci, međutim što o visokom obrazovanja u Hrvatskoj misle studenti i znanstvenici? Novinarka internetskog portala srednja.hr i donedavna studentica Dora Kršul na dodjeli nagrade za internetsko i istraživačko novinarstvo od strane HND opisala je situaciju na sljedeći način: „Hrvatski znanstvenici danas u velikom broju uživaju u blagodatima znanstvenog rada u inozemstvu, često se ne osvrćući na ono što su ostavili za sobom – znanstvenu zajednicu koja grca u klijentelizmu i nepotizmu, koja ne cijeni izvrsnost, koja potiče mediokritete, u kojoj plagijatori postaju ministri i u kojoj se glas u sveučilišnom senatu kupuje za fakultetsku nadstrešnicu i nešto koeficijenata.“

Dora Kršul, dobitnica nagrade HND-a za internetsko i istraživačko novinarstvo

Ni najkvalitetniji stručnjaci ne mogu dobiti posao

Pitao sam isto i nekoliko studenata koji studiraju u Hrvatskoj. Nažalost većina misli da je sustav obilježen nepotizmom, nekvalitetom, nezainteresiranošću za istinsko obrazovanje i podučavanju mladih, te prožet osobnim interesima profesora. Takva slika se ne može medijski uljepšati spinovima ili fabriciranim podacima, jer u njih mladi više ne vjeruju, a i upravo spomenuti statistički podaci to ne dozvoljavaju. Stav mladih očituje se i u visokoj stopi odlazaka iz RH. Mladi se žale da je visoko obrazovanje u Hrvatskoj neproduktivno i da ne zadovoljava njihove potrebe, kao ni potrebe gospodarstva. Često se javno govori da mladi studiraju predugo ili da studiraju krive fakultete, da su nepripremljeni za izazovne poslove, da ne posjeduju sigurnost niti viziju u vlastitim karijerama, da su prečesto iskorištavani od poslodavaca, da su studentice omalovažavane na fakultetima i blokirane u nastavku svojih karijera, da nisu plaćene jednako za svoj posao, itd. Nažalost, i najkvalitetniji stručnjaci s brojnim diplomama ne mogu dobiti odgovarajuće poslove u RH. S druge pak strane najveći dio akademske zajednice ima stalne pozicije i uživa u svojim beneficijama te ne želi promjene. Takav sustav visokog obrazovanja i znanosti  generira nezadovoljstvo i sukobe medu generacijama, a neki profesori i znanstvenici  imaju poriv iskorištavanja asistenata i studenata s izgovorom  da su se oni patili  u prošlosti pa se i njihovi studenti danas mogu patiti. Takvi problemi visokog obrazovanja prikriveno traju već desetljećima, no današnja situacija posebno zabrinjava zbog alarmantnog odlaska najboljih studenata, profesora i stručnjaka u inozemstvo. Tko god danas zatvara oči pred ovim podacima biti će odgovoran za budući slom Hrvatske, posebice njenog gospodarstva i demografske opstojnosti. Prihvaćanje tih činjenica i konkretnih problema prvi je i neophodan korak u njihovom rješavanju. 

Pokretanje videa...

01:36

DJIKIC

Hrvatska mora pozvati stručnjake iz inozemstva

Gubitak intelektualnog kapaciteta i cjelokupne društvene snage Hrvatske posljedica je odlaska školovanih, angažiranih, pametnih i talentiranih stručnjaka. Sve ono što bi mladi željeli, voljeli i mogli raditi prečesto ne mogu ostvariti u svojoj domovini. Stoga odlaze i svoje znanje ulažu u razvitak drugih zemalja. Nažalost njihov odlazak je prečesto jednosmjeran bijeg iz neperspektivne stvarnosti Hrvatske. I sam sam otišao iz Hrvatske nakon završetka studija prije 25 godina i ostvario svoju znanstvenu karijeru većinom u inozemstvu i stoga dobro razumijem i potrebe odlaska i mogućnosti koje pruža inozemstvo. No isto tako osjećam potrebu pomoći Hrvatskoj i vjerujem da Hrvatska može bolje. Stoga sam dio svog znanja i iskustva prenio na mlade na Splitskom Sveučilištu radeći kao profesor zadnjih 15 godina. Hrvatska bi trebala pozvati stručnjake iz inozemstva da joj pomognu savjetima i prenošenjem konkretnih pozitivnih programa i pravila iz uspješnih zemalja. U tome nije potrebno veliko čekanje niti dugoročne rasprave, već je neophodno donijeti jasnu  političku odluku o promjenama, odluku o dugoročnom financiranju obrazovanja i znanosti, te prepustiti odgovornost stručnjacima na temelju javnih i transparentnih programa.  
Kako stručnjaci iz inozemstva mogu doprinijeti promjenama visokog obrazovanja i znanosti? Jedan od pozitivnijih iskustava koje sam doživio u Hrvatskoj bio je poziv Uprave Sveučilišta u Rijeci da sudjelujem u radu Međunarodnog Savjetodavnog tijela čija je zadaća savjetovati Upravu o svim važnim odlukama i budućim planovima. Održali smo prvi zajednički sastanak putem video veze i bilo je jako lijepo vidjeti kako desetak stručnjaka iz raznih disciplina robotike, filozofije, medicine, ekonomije, kemije i fizike razmišljaju konstruktivno i pozitivno, dajući vrlo jasne i praktične savjete za promjene koje se Uprava obvezala implementirati. Najvažnija odluka prije prvog sastanka bila je da djelovanje članova Međunarodnog savjetodavnog tijela nije samo teorijska diskusija nego donošenje konkretnih zaključaka koji će se prenositi u svakodnevni rad profesora i studenata u Rijeci. U srpnju ove godine okupiti ćemo se svi u Rijeci i promovirati nove smjernice Sveučilišta građanima Rijeke kako bi i oni bili upoznati s novim programima. Jedno od najvažnijih pitanja je kako sveučilišta mogu odgovoriti na tehnološke, ekonomske, znanstvene i društvene promjene kojima svjedočimo i koje ćemo proživljavati u sljedećim desetljećima? Izazovi koji stoje ispred Riječkog Sveučilišta zajednički su i Sveučilištima u Splitu, Osijeku i Zagrebu.

Autonomija, ali i javna odgovornost

Osnovne postavke visokog obrazovanja koje se trebaju puno snažnije provoditi u Hrvatskoj temelje se na principima znanstvene konkurentnosti i relevantnosti, odgovornosti javnog rada, uključivosti, slobodne razmjene ideja, te privlačnosti nastavnog programa za najbolje studente, mlade znanstvenike i profesore. Vodstvo Sveučilišta mora biti javno odgovorno za svoj rad i ne može raditi netransparentno, ne dajući informacije o svom radu, braneći pri tome svoje postupanje autonomijom Sveučilišta. Autonomija mora postojati u akademskom radu, kreativnosti i stvaranju ali ona ne podrazumijeva slobodu od javne odgovornosti, prikrivanje informacija i sakrivanje nemoralnosti. Nedopustivo je primjerice da rektori kao administrativci dodjeljuju sami sebi novce za znanstvena istraživanja. To je neprihvatljiv čin na bilo kojem modernom sveučilištu. Nažalost, rektor Zagrebačkog Sveučilišta već godinama dobiva velika sredstva te još k tome i javno napada studente ili novinare koji ga s razlogom prozivaju zbog takvih neprimjerenih djela. Zagrebačko Sveučilište će po svemu sudeći, sa svojim sadašnjim vodstvom, biti još dugi niz godina u stagnaciji i zaostajati za drugima u Europi, dok će Riječko i Splitsko Sveučilište uvođenjem brojnih pozitivnih programa postajati sve uspješnija i prepoznatljivija u svijetu.  

Parametri uspješnosti Sveučilišta mjere se i prijenosom znanja prema gospodarstvu, inovativnošću, patentiranjem i stvaranje novih razvojnih (start-up) kompanija. Posebnu važnost ima ulaganje u međunarodnu prepoznatljivost i prijenos pozitivnih iskustava iz inozemstva, te  identificiranje, promoviranje i nagrađivanje najkvalitetnijih studenata, profesora i znanstvenika. I to ne poveljama ili jednokratnim novčanim nagradama, pri čemu se većinom slikaju rektori, a manje se vide uspješni znanstvenici, nego dugoročnom ulaganju u njihove karijere, ulaganju u potrebnu tehnologiju, prostor, projekte. Posebna je odgovornost vodstva da ulažu u mlade znanstvenike dajući im slobodu, neovisnost i dobre uvjete za eksperimentalni rad.

Potrebni su novi lideri rektori

Potrebno je razmotriti mogućnosti oslobađanja od dijela nastavnih obaveza za uspješne znanstvenike dok oni koji ne vode aktivne znanstvene programe trebaju imati dodatni angažman u nastavi. Možda i prvi potez koji moramo izmijeniti jest izbor rektora na Sveučilištima u Hrvatskoj. Potrebni su novi lideri rektori koji imaju viziju i međunarodno-kompetitivne životopise te koji se biraju na temelju javnog kompetitivnog natječaja. Intervjue i izbor bi trebalo provoditi posebni odbor (Management Board) sastavljen od raznih stručnjaka, znanstvenika, uključujući i gospodarstvenike koji bi Senatu Sveučilišta predložili najboljeg kandidata, a Senat bi tada birao najboljeg kandidata. Postoji još cijeli niz praktičnih savjeta koji se mogu vrlo brzo primijeniti u praksi na sveučilištima u Hrvatskoj. Za njihov uspjeh neophodno je izgraditi društveno povjerenje u školovane, hrabre i ambiciozne stručnjake (iz Hrvatske ili inozemstva) te im dati slobodu i odgovornost da svojim vrhunskim radom pokrenu društvo prema napretku.
Stoga, najbolji zaključak ovog  teksta nalazi se u podnaslovu 3. konferencije obrazovanja, a koji glasi „Obrazovanje je najvažnije. Točka.“ Poruka je da sve postojeće probleme, samo ako to uistinu želimo, zaista i možemo relativno brzo riješiti na stručan i transparentan način.

Broj mjesta na konferenciji je ograničen. Prijavi svoj dolazak već danas!

https://24sata.wufoo.com/forms/znhd3du1h6iqum/

https://www.facebook.com/events/1990231911294098/

Organizator:24sata a partneri konferencije su:
Obrtnička komora Zagreb, Raiffeisen banka, HEP, INA, T-HT i Hrvatska pošta.