Posljedice klimatskih promjena znače ratove, najbrutalnija krvoprolića i klanja zbog izbijanja ekstremizama, kolaps resursa poput hrane i vode, epidemije raznih bolesti...
PRIRODA UZVRAĆA UDARAC
Davno su nas upozorili: Ako se ovako nastavi, život u 2050. neće biti moguć ni u Hrvatskoj
Čovječanstvo je toliko štetno utjecalo na klimu da bismo već u sljedećih deset godina mogli očekivati nove značajne poraste temperatura. Ne možemo isključiti mogućnost kako će se do kraja stoljeća razina mora povisiti za dva metra, zaključci su to izvješća o procjeni ljudskih aktivnosti na klimatske promjene i globalno zagrijavanje.
Objavio ga je IPCC, međuvladino povjerenstvo o klimatskim promjenama (IPCC) tijelo UN -a za procjenu znanosti povezane s klimatskim promjenama, u kojem se posebno ističe da nikada u povijesti nisu zabilježene veće emisije ugljičnog dioksida nego danas. Razine mora najviše su posljednjih 3000 godina, a razine leda na arktičkom moru nanjiže su u posljednjih 1000 godina. Zadnjih pet godina najtoplije su od 1850. godine, a glavni krivac za klimatsku katastrofu je ljudski utjecaj.
No, nije da znanstvenici već godinama ne upozoravaju da će se ovaj scenarij ostvariti.
Australski Nacionalni centar za obnovu klime "Breakthrough" iz Melbournea objavio je u svibnju 2019. studiju o klimatskim promjenama, prema kojoj, na osnovi znanstvenih podataka, ispada da možemo računati da postoje vrlo velike, realne šanse da se sredinom stoljeća, a to je za samo tridesetak godina, raspadne današnja civilizacija čovječanstva na Zemlji.
Sve zbog klimatskih promjena i procjena da je čovječanstvo, i kompletan život na Zemlji koji stradava uslijed industrijskog zagađenja korištenjem fosilnih goriva, na putu da totalno strada od zatopljenja od 3°C već danas. To čak nije niti najgori scenarij, najgori je onaj od 4°C već do 2050. godine, no za takvu kataklizmu vjerojatnost je, koliko se danas zna, ipak bitno manja.
Držimo se scenarija od zagrijavanja od 3°C do 2050. za što klimatološki modeli navode da bi 2,4°C otpadalo direktno na globalno zagrijavanje uslijed ispuštanja u atmosferu CO2 i drugih stakleničkih plinova, dok bi preostalih 0,6°C bilo posljedica dodatnih mehanizama koje bi ovako zagrijana atmosfera prouzročila; ogromni požari (poput ovih koji tjednima haraju po svijetu), Zemljino smanjeno odbijanje zračenja Sunca zbog sve manje površine pod bjelinom polarnog leda, otapanje permafrosta (događa se u Sibiru uslijed velikih požara) i curenje metana iz njega...
U takvom svijetu čak 55 posto čovječanstva, od procijenjenih 10 milijardi ljudi koliko se procjenjuje da će nas do tada biti, nalazilo bi se u području našeg planeta u kojem bi vrućine bile 20 ili više dana godišnje takve da masovno ubijaju. Poput sadašnjih povremenih ekstrema koji se pojavljuju od 45°C, pa i 50°C i više. Naravno da ljudi tamo tada u pravilu više ne bi živjeli jer bi masovno umirali, a i tih 5,5 milijardi ljudi gledalo bi da pobjegne u manje uništena područja.
No, to bi sve značilo politički nered, ratove, najbrutalnija krvoprolića i klanja zbog izbijanja vjerskih, rasnih, nacionalističkih i svih zamislivih ekstremizama, kolaps resursa poput hrane, vode, o najgorim epidemijama i raspadu zdravstva da se ne govori. Sve to za narednih 30 godina kada će današnji 20-godišnjaci, primjerice, biti u dobi od 50.
Procjenjuje se da bi do 2050. ovakvom stopom zagađivanja razina CO2 u atmosferi trebala dosegnuti 437 ppm, što je, zapravo, još i vrlo umjerena prognoza, jer je godišnje povećanje zagađenja 1980. iznosilo oko 1,5 ppm, posljednjih godina zagađenje atmosfere povećalo se na oko 2,5 ppm godišnje. Čak i takve procijenjene razine CO2 do 2050. značile bi takve koncentracije ugljičnog dioksida kakve su na Zemlji posljednji put bile prije milijuna i milijuna godina.
Ova studija šokantna je po nizu stvari. Prvo po tome što autori nisu nikakvi "zeleni" vegani koji sanjaju poginuti na oceanu u gumenjaku Greenpeacea ili na brodu Sea Shepherda u okršaju s japanskim protuzakonitim lovcima na kitove kako se čak i najveće znanstvenike iz naftnih korporativnih krugova i danas ponekad pokušava diskreditirati. David Spratt je, osim što je analitičar Nacionalnog centra, još i biznismen koji je uz pomoć guvernera australske države Victorije 2008. objavio knjigu "Climate Code Red"
Drugi autor je još zanimljiviji; riječ je o Ianu Dunlopu, veteranu najviših korporativnih krugova iz industrije nafte, plina i ugljena tijekom desetljeća rada po predsjedničkim funkcijama najmoćnijih korporacija. Ali samo do kraja 20. stoljeća. Druga šokantna stvar ove studije su izvori na koje se autori pozivaju. Primjerice, čak dvije projekcije Ministarstva obrane SAD-a o klimatskim promjenama, prve po kojoj će zbog otapanja leda u sve toplijem svijetu more rasti dva metra, a po drugom 2,5 metara do kraja 21. stoljeća.
To su neusporedivo gore prognoze od danas službenih prognoza UN-ovog IPCC-a koje se već cijelo jedno desetljeće generalno smatra neodrživo prekonzervativnima. Razlog za tako konzervativne prognoze UN-ovih klimatskih tijela jest to što je samo tako nisko bilo moguće okupiti svjetske nacije oko konsenzusa oko klime na nekoj iole smislenoj razini mjera.
Znanstvenici, međutim, posebno bivši direktor NASA-inog klimatskog programa James Hansen, još od početka 21. stoljeća upozoravaju da svijetu, prirodi i čovječanstvu prijete puno gore stvari; potapanja pod morem od nekoliko metara, uništenje prirode u kozmičkim, prapovijesnim i davnim geološkim razmjerima, uništenje civilizacije i slično. Zbog toga je profesor Hansen u doba vladavine Georgea Busha nekoliko godina proveo pod ozbiljnim sankcijama i cenzurom jer je javno iznosio podatke o klimi koje je NASA posjedovala.
Ono u čemu se praktično sve vlade svijeta danas uspijevaju još nekako složiti jest to da je svijet osuđen na propast ako se zagrijavanje popne na više od 2°C u odnosu na predindustrijsko doba. Danas smo otprilike na pola puta do toga. No, još od Pariškog klimatskog sporazuma, u mainstream svjetske politike probilo se i sve se više širi većinsko tumačenje svjetskih klimatologa ovoga što mjere i doznaju da se događa, da je granica propasti svijeta zapravo zagrijavanje od samo 1,5°C.
To se ne bi ticalo samo rasta mora u tolikoj mjeri da potonu oceanske otočne državice poput Tuvalua ili Malediva, odnosno da deseci milijuna ljudi krenu u očajnički zbjeg pred plimom iz država poput Bangladeša. Zanimljivo je vremensko predviđanje događaja u najnovijoj studiji analitičara iz Melbournea. Za razdoblje od 2020. do 2030. oni navode da se može očekivati da vlade najvećih zagađivača svijeta.
Tu se očito misli na SAD, Kinu, EU, Indiju, Australiju, Brazil, JAR i zemlje Bliskog istoka poput Katara i Saudijske Arabije, neće učiniti dovoljno za ispuniti dogovoreno u Pariškom klimatskom sporazumu. Svijet se zato kreće putanjom zagađenja s CO2 koje vodi ka zagrijavanju od 3°C do 2050.
U razdoblju od 2030. do 2050. oni predviđaju da se može očekivati da je zagađenje do 2030. ipak smanjeno u bitnoj mjeri, uvođenjem obnovljivih izvora energije, električnih automobila i mnoštva drugih tehnoloških inovacija što Kina i EU već danas, a i sve veći broj američkih kompanija, pa i drugdje po svijetu, uočavaju da je odličan biznis, koji usto zapošljava mnoštvo ljudi i slično.
Problem je u tome što je 2030. godina u kojoj je zagađenje na takvom vrhuncu da se korištenje nafte, plina i ugljena presporo smanjuje, koncentracije CO2 u atmosferi predugo ostaju izrazito visoke, svijet se zagrijao više nego je smio, na više od 1,6°C i posljedica je to da se diljem planeta masovno pokreću mehanizmi uništenja prirode po domino efektu. Požari uništavaju šume koje bi inače upijale CO2, pa se CO2 sporije uklanja iz atmosfere.
Metan iz permafrosta po sjeveru Kanade i Rusije sve se brzo ispušta u atmosferu kako se permafrost sve brže otapa. Oceani su rapidno sve manje sposobni upijati CO2 i slično. Do 2050. skoro cijeli svijet više nije u stanju proizvoditi onolike količine hrane kao prije, a sve češće u pojedinim područjima uništene su sve mogućnosti za proizvodnju hrane. Svijetom, posebno Sjevernom Amerikom, Europom i tropima na oceanima, haraju i ubijaju danas nezamislivi uragani i tornada.
Rijeke poput Mekonga, Gangesa i Nila toliko im se spustio vodostaj da oko njih više ništa ne uspijeva, milijuni napuštaju Mumbai, Jakartu, Guangzhou, Hong Kong, Manilu, Šangaj, Lagos, Bangkok...
Mnogi otoci već su potonuli pod more, kao i 10 posto teritorija Bangladeša što pokreće desetke milijuna klimatskih izbjeglica. Pustinje su do 2050. progutale ogromna prostranstva Afrike, zapadne Azije, Australije u cijelosti, Bliskog istoka, te – po Hrvatsku najvažnije – Mediterana. To, zapravo, već neko vrijeme za naše krajeve predviđaju studije znanstvenika po kojima je jasno da najvećem dijelu Hrvatske razlika između 1,5°C i 2°C znači razliku između života i smrti; posebno Slavoniji i Dalmaciji zbog dezertifikacije.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
