Ne bih o politici i povjesti, jer toga je mnogima navrh glave. Zato ajmo sa LJUDSKE. Mogu govoriti o vojnom roku, bilo JNA-ovskom bilo u HV-u svakaj loše,, od toga da je to gubljenje vremena i zatupljivanje pa nadalje, ali, da li je to baš tako? Ne more se negirati je da je mnogim mladićima vojni rok bio prvi odlazak od kuće i korak prema samostalnosti te kao takav barem malo utjecao na razvoj njihovog karaktera. Nije se badava kroz povijest govorilo; "tko nije za cara, nije za curu". Pozitivna strana služenja vojske bila je kontrola emocija i impulsa. Čovjek vidi da potrebe za intimom, samoćom, curom,,, može kontrolirati i da nikome nije zbog toga bilo jako teško ili je razvio neku psihičku bolest. Ako netko i jest 'prolupao' u vojsci, to nije bilo zbog discipline nego jer je već prije bio preosjetljiv. Važno je bilo vidjeti da možemo biti jači od sebe, i sami sebe disciplinirati. Odvojenost od dotadašnje okolkine u vojsci, postaje kritičniji prema jednosmjernom načinu razmišljanja u kojem te vojska usmjerila. U vojsci upoznajemo da možemo puno više nego mislimo da možemo. Uči se i snalažljivosti u nepredviđenim situlacijama i teškoćAma, što se kasnije može primjenjivati u svakodnevnom životu. Onima koji se i danas sječaju (neki i sa sjetom) svog vojnog roka bilo u HV-u bilo u mrskoj JNA ne trebam ni spominjati i prijateljstva koja su nastajala, kao i upoznavanja drugih mentaliteta, osobina i kultura. Kad vidim mnoge komentare gdje se tematika imalo tiće odnosa sjevera i juga Hrvatske (Zagreb - Dalmacija, Istra - ostatak Hrvatske, kajkavski i čakavski krajevi - štokavski krajevi,,, svi - prema svima..) ,, to upoznavanje drugih mentaliteta, kultura, načina razmišljanja, - a kroz to učenje nekom minimumu međusobne TOLERANCIJE itekako potrebnim u Hrvatskoj.