Svitlana želi ostati u Hrvatskoj: 'Male Ukrajince učim plivati uz sina Oleksija koji ima Down'

Pet sam dana bježala iz Ukrajine. U glavi mi je bila samo jedna misao - izvući sina Oleksija iz pakla rata, počinje svoju priču Svitlana Čistjakova (52).

Iako ima deset godina i Downov sindrom, izdržao je cijeli put. Svitlana kaže kako je bio hrabar i puno joj pomogao. Od cjelokupnog dramatičnog i kaotičnog puta, posebno pamti dolazak na mađarsku granicu.

- Stajali smo u koloni oko osam sati. Rekla sam Oleksiju da je on već spavao i da sad ja moram malo odspavati. Sjedio je bez interneta, bez telefona, gledao kroz prozor automobila i pustio me da se odmorim - hvali Svitlana svog sina. Prije rata živjeli su u Kijevu. Ona je radila kao trenerica. Do Oleksijevog rođenja bila je aktivna sportašica, a onda joj se život iz temelja promijenio. Trebalo se posvetiti dječaku. Odlučila je iskoristiti sve sportsko znanje kako bi pomagala djeci s mentalnim i intelektualnim teškoćama. S obitelji je pokrenula udrugu Socium (dječji sportsko-zdravstveni i rehabilitacijski centar).

- Radili smo prema programu koji sam ja napravila za svog sina i pomoću kojeg sam ga dovela do pristojne razine razvoja. To je fizički razvoj plus plivanje od najranije dobi. Naša djeca vježbaju gotovo od rođenja - kaže Svitlana.

Njezin Oleksij već je sudjelovao na natjecanjima Plivačke lige Ukrajine u četiri discipline: leđno, prsno, slobodni stil i leptir. Trenirao je i s djecom s Downovim sindromom i zdravom djecom. Sad bi to želio nastaviti raditi u Hrvatskoj.

- Ovakvo postignuće za 10-godišnje dijete s Downovim sindromom je rijetko. On čita, piše i broji, puno razumije, inteligencija mu je na visokoj razini, mnogi se tome čude - ponosno govori Svitlana.

Nakon preseljenja u Hrvatsku kontaktirala je plivačke klubove u Rijeci. Sina za sada samo vodi na treninge, ali se nada da će ga uskoro moći i trenirati.

Zatražila je da joj daju službenu dozvolu za rad u bazenu. Ipak je profesionalna trenerica.

- Rekli su mi da prevedem diplomu, što sam i učinila. No na tome je stalo. Svi su samo obećavali, ali prave pomoći nije bilo. Klubovi nisu zainteresirani za nove trenere - govori pomalo razočarano.

Sad želi složiti tim od ukrajinske djece koja stvarno imaju veliku želju za treniranjem i potrebu da međusobno komuniciraju. Plan joj je zamoliti gradonačelnika Rijeke da im u kolovozu osigura barem nekoliko sati u bazenu.

Nasreću, sad su topliji dani, pa će 15-ak malih Ukrajinaca početi vježbati sa Svitlanom u moru.

- Ima mnogo i malih Hrvata koji bi vježbali, pa sam počela učiti i hrvatski - veselo kaže trenerica.

Obitelj živi u stanu koji su im dali prijatelji, čije dijete također ima Downov sindrom. Ljubazno su ih dočekali i primili, na čemu je žena vrlo zahvalna. A nakon dolaska u Rijeku velika im je pomoć u prilagodbi na novi dom bila Hrvatska zajednica za Down sindrom.

- Oleksij još nije pronašao prijatelje ovdje, ali udruga nam je puno pomogla. Olakšali su nam da se smjestimo i počnemo normalno živjeti - govori Ukrajinka.

Osim toga, Svitlana se upoznala s mnogim ukrajinskim obiteljima koje su sad u Hrvatskoj.

- Puno su nam pomogli Gimnastički klub Viškovo i Plivački klub Nevera. Sina vodim k njima na treninge i vrlo je sretan - govori.

Svitlani je želja osnovati udrugu u kojoj bi radila s djecom sa zdravstvenim problemima. Radili bi prema njezinoj metodi, koju aktivno koristi već deset godina. Međutim, za to treba pronaći potporu lokalne samouprave.

Oleksij već shvaća da je sad u drugoj zemlji, da treba naučiti novi jezik, da njegova majka pokušava naučiti hrvatski, ali sad u Rijeci ima mnogo Ukrajinaca, s kojima dječak ima priliku komunicirati i igrati se.

Svitlana planira ostati u Hrvatskoj jer joj se jako svidio odnos društva prema njezinu sinu, koji se razlikuje Ukrajina.

- Osobe s Downovim sindromom dobivaju posao u Hrvatskoj, za razliku od Ukrajine, prihvaćeni su i osjećaju se dijelom društva. Postoji mnogo problema i razina percepcije osoba s invaliditetom ovdje i kod nas vrlo je različita. Takvu djecu, grubo rečeno, ne puštaju u bazen. Imam dječaka, a žena sam, u Ukrajini nemamo posebne svlačionice za takve potrebe, jednostavno nisu predviđene za takve slučajeve. I ozbiljno razmišljam o tome da ostanem ovdje zbog Oleksija. Ovdje je prihvaćen u društvu - govori.

Također napominje da je došlo do situacije u kojoj su se vozili u busu i Oleksij je upoznao neku bakicu koja je sjedila pored njih. Ni ona ni on nisu razumjeli što njihov sugovornik govori, ali su nekako međusobno komunicirali.

- Čak sam to rekla i suprugu Saši. Evo ide neki čovjek ulicom, Oleksij se okreće prema njemu, čovjek stane, stoji pet minuta i razgovara s njim o nečemu. Ukrajinci takve ljude ne primjećuju ili se trude ne primijetiti - zaključila je ova hrabra žena.