Priča meni nedavno moj otac, roditelj moj, tajo moj... govori sa sjetom u glasu i opisuje tu famoznu devesprvu godinu. Prijavio se naj prije u hos (mama nije znala) i jednu noć dok sam spavao je otišao u nepoznato. Dok se moja generacija bezbrižno igrala partizana i njemaca, vozili bicikle, rompali sa karetima proveli fantastično djetinstvo on je negdje krvario i branio svoju obitelj. Mnogo suboraca se nije vratilo majkama, sestrama ali on je došao, živ i zdrav hvala Bogu. Ja sam svoju vojsku odslužio i platio dug domovini! Moje djete može na novačenje i služenje vojnog roka, kad napuni dovoljno godina. Moj roditelj sa početka priče mi kaže "sine moj jedini u slučaju rata odmah spakiraj djecu i sjedaj u auto, vozi van države i ne okreči se. Ja ću se zatvoriti u stan i porokat ću ih koliko god mogu dok me ne ubiju, ali vas, djecu moju, neće prevariti ni jedna vlast, nećete se boriti nigdje i za nikoga jer tvoja borba je da podigneš tu svoju omladinu i omogučiš im pristojan život. Domoljubi pobjegnu i prave se limuni dok budale ginu na bojištu"...