'Svi moji su ubijeni, ni danas ne vjerujem da sam ostao živ...'

Bilo je 4 sata ujutro kada su djelatnici MUP-a smješteni u zgradi Policijske postaje Dalj otkrili da su okruženi naoružanim neprijateljem. Na zgradu je ispaljen prvi tenkovski projektil a svi prozori i vrata obasuti su kišom rafala kako bi se spriječilo da i jedan od njih uspije pobjeći. Namjera daljskih četnika bila je ubiti svakoga tko se nalazi u zgradi policije. 

'Bili su dobro organizirani i bili su svugdje'

- Njihov napad i naši pokušaji da se obranimo trajali su šest sati. U odnosu na njih, bilo nas je malo ali nismo posustajali. U trenutku kada se dogodio napad ja sam bio izvan zgrade, na svom punktu koji je bio u blizini. Vidio sam ih kako dolaze od trafostanice. Bilo ih je i na srpskoj crkvi, srpskom domu, u zgradama pored nogometnog igrališta. Ma, svuda uokolo. Počeli su pucati na zgradu meni pred očima. Utrčao sam u zgradu upozoriti dečke da smo opkoljeni sa svih strana i sa nekoliko stotina naoružanih četnika. Bilo je jasno da su dobro organizirani. Napad je bio silovit, ali mi smo se branili dosta dobro - prisjetio se tragičnog 1. kolovoza 1991. godine Josip Čičak (58) iz Dalja koji je jedini preživio četnički napad na Policijsku postaju Dalj. 

Oko 9.30 sati, kada su vidjeti da nam ne mogu ništa, dovezli su, tenk i dva transportera. Nakon treće tenkovske granate ispaljene na zgradu Čičku je bilo mi  jasno da će u njoj poginuti ako ne pokuša izaći.

'Sakrio sam se u svinjac i podvezao noge da ne krvare toliko..'

- Među nama je zavladala panika jer se zgrada urušavala. Nismo imali kamo. Dosta dečki je već poginulo,vidio sam ih kako leže po zgradi, a ja sam bio ranjen u noge, metak mi je okrznuo i glavu. Ni sam ne znam kako sam uspio preskočiti dva metra visok zid i otrčati prema obližnjim kućama. Uspio sam se uvući u dvorište neke kuće, nije me nitko vidio, i sakrio sam se u svinjac. Nije dugo prošlo kada sam začuo glasove. Shvatio sam da sam ja sa jedne strane zida svinjca, a oni sa druge, naslonjeni na njega. Da su me tada našli, tko zna što bi bilo sa mnom. Podvezao sam si noge, da ne krvare toliko. Tri dana sam se skrivao po okolnim kućama u kojima nije nikoga bilo, a za koje sam znao da pripadaju našim ljudima. A onda su me treći dan vidjela dvojica sumještana, ljudi koje sam smatrao prijateljima, sa kojima sam se do rata družio, a koji su me uhvatili i predali svojim četnicima - kazao je Čičak.

'Tukli su me kundacima i kabelima'

Tom prilikom poginulo je i ubijeno 20 njegovih kolega policajaca, 15 pripadnika ZNG-a i četiri pripadnika Civilne zaštite. 

 - Odveli su me u svoj štab u selu. Mislio sam da će me predati vojsci no, tamo je bila hrpa bradatih i nabrijanih koji su izvadili noževe čim su me vidjeli i počeli rezati po rukama, stavljati mi nož pod vrat, tući me kundacima i kabelima. Iživljavali su se ne znam koliko, da bi me poslije odvezli u Borovo Selo. Mislio sam da će me tamo ubiti ali i tamo su me mlatili do iznemoglosti, pa opet vratili u Dalj. Noga mi je  bila u katastrofalnom stanju, krvarila je još, natekla. Dali su mi samo injekciju protiv tetanusa. Imao sam sreću pa su me razmijenili 15. kolovoza kod Klise - prisjetio se agonije koju je prošao u obrani svog sela, ne vjerujući ni danas da je ostao živ. Jer svi njegovi suborci su ubijeni. 

Nakon silovitog tenkovskog napada policajci i pripadnici ZNG zatočeni u zgradi megafonom su dobili poziv da se predaju. Iako su bili svjesni da će poginuti u toj devastiranoj zgradi Policijske stanice, hrvatski branitelji odlučno su odbili poziv na predaju. Uslijedio je finalni napad. Oni koji nisu poginuli od projektila, brutalno su likvidirani nakon što su četnici ušli u zgradu. Njihova su tijela bačena u Dunav. Nakon daljske tragedije uslijedio je egzodus hrvatskih mještana iz Dalja, Aljmaša i Erduta koji su svoje domove morali napustiti  u šlepovima i čamcima Dunavom i Dravom.

'Svakog dana vidim te iste slike u glavi'

Svake godine ujutro 1.kolovoza MUP RH organizira mimohod branitelja kroz selo Dalj, do spomen ploče postavljene ispred zgrade Policijske postaje u spomen poginulim braniteljima Dalja.

Jedini preživjeli, Josip Čičak primio je i odlikovanje za svoje sudjelovanje u ovoj obrani. 

- Živim u Dalju, vratio sam se čim sam mogao. Ovo je moje selo, selo zbog kojega su poginuli moji suborci. Svakoga dana prolazim pored Policijske postaje, svakoga dana vidim te iste slike u glavi. Žao mi je što za ovaj napad nitko nikada od lokalnih Srba nije odgovarao pred zakonom. Hrabrost mojih kolega toga dana bila je neupitna, njima u čast bilo bi lijepo vidjeti da je i Hrvatska dovoljno hrabra za kazniti počinitelje - kazao je Čičak koji svake godine oda počast svojim poginulim suborcima.

Prvog kolovoza 1991. svoj život za Domovinu dali su:
Pripadnici policije: Josip Glibušić, Slavko Putnik, Đuro Butorac, Zdravko Kovčalija, Zlatko Takač, Dario Dujmović, Ivan Horvat, Jovica Matin, Željko Svalina, Goran Mihaljević, Stjepan Pavić, Mladen Palinkaš, Antun Mihaljev, Vinko Dujić, Mijo Džanko, Josip Kemenji, Boško Paradžik, Stanislav Guljašević, Petar Kovčalija, Josip Kraštek.

Pripadnici Zbora narodne garde: Ivica Abramović, Tunica Belečetić, Dragan Cesarec, Ivan Dizdar, Željko Đakalović, Stanislav Eljuga, Dražen Kiš, Dario Ligenza, Đuro Lončarek, Željko Roguljić, Branko Sabljo, Darko Sekulić, Vlado Varga, Mario Vuknić, Marko Poplašen.
Pripadnici Civilne zaštite: Ile Galić, Andrija Ripić, Drago Kovčalija, Franjo Kovčalija.