Svako jutro za doručak sam jeo četiri jaja i pancetu i s lakoćom istrčao sedam maratona u nizu!

Probudio sam se i počeo uobičajene pripreme za trčanje, kao i prethodnih sedam dana. Ali onda su me ljudi iz pratnje upitali gdje se spremam. Kad sam im rekao da idemo trčati, pogledali su me u čudu.

- Kike, gotovo je, jučer smo stigli na cilj u Tivat – kazali su i prasnuli u smijeh, a ja sam im na brzinu odgovorio:  

- A ništa, idemo onda trčeći natrag u Split...

Otkrio nam je ovu zgodu maratonac Kristijan Sindik, koji je u sedam dana istrčao sedam maratona između Splita i Tivta, kako bi podigao svijest javnosti i prikupio pomoć za Dječju onkologiju KBC-a Split, jer je i sam bio onkološki bolesnik.

- Najvažnije je da smo mi ispunili i obilato premašili cilj, prikupljeno je oko 150.000 kuna a uplate su stigle iz 12 zemalja. No kako je račun "Zlatne vrpce" otvoren do kraja mjeseca, nadamo se da ćemo na koncu premašiti i 200.000 kuna.

Sad kad je cijela priča gotova, Kristijan nam je otkrio i kako je napore podnio bez većih problema.

- I sam sam iznenađen koliko se dobro osjećam, stvarno bih se mogao trčeći vratiti natrag u Split. Sve je bilo dobro isplanirano, toliko dobro da smo i rutu pogodili u 90 metara razlike... Svaki dan imao sam dobar oporavak, dobru masažu, suplemente, prehranu, hidrataciju, istezanje, a nakon napora sam se rashlađivao u moru do pasa...

Noge su slušale, a jedini problemi bili su mu grčevi u stomaku tijekom prvog i žuljevi na zadnjem maratonu.

- Stomak me mučio vjerojatno zbog nervoze i stresa, ali već sutradan je bilo puno bolje. Zadnja dva dana nas je pratila jaka kiša, na cesti je bilo puno vode i noge su mi stalno bile mokre, tako da su mi popucali tabani. Ali znao sam da je to zadnji maraton, da je brzo kraj, pa nisam previše vodio računa o tome.

- Puno je lakše trčati u društvu nego sam. Sam sam bio samo u prvih 13 kilometara drugo maratona, od Ruskamena do Vruje, na toj je dionici dosta uzbrdica, ali kad su mi se priključile sestre Ivana i Ljiljana iz Makarske bilo mi je puno lakše. Kad trčiš u grupi stalno. Cijelim putem Kristijan je imao pratnju brojnih trkača, uz njega su Rikardo Kuhar i Ante Bebić istrčali cijelu dionicu, dok se Bruno Grgurević ozlijedio na trećem maratonu pa je bio prisiljen odustati. Helena Bule je istrčala šest polumaratona i zadnji maraton. se o nečemu priča, nemaš puno vremena za razmišljanje, a i ono malo vremena što sam bio sam sa sobom i svojim mislima, uvijek je tak cilj povezivanja dva grada iz kojih vučem korijene bila zvijezda vodilja. Pogotovo taj humanitarni karakter.

Cijelim putem Sindik je imao i podršku.

- Iz Splita me ispratio gradonačelnik Andro Krstulović Opara, u Dubrovniku me dočekao gradonačelnik Mato Franković jer i njihov grad gravitira Splitskoj onkologiji... Stvarno sam cijelim putem imao veliku podršku... - kaže Sindik, koji nam je otkrio kako mu je u Dubrovniku doručak pripremio proslavljeni vaterpolist Alen Bošković, koji je direktor lokalnog polumaratona.
Spremio mi je moj uobičajeni doručak, četiri jaja i pancetu. Samo jednom nisam doručkovao jaja i pancetu i osjetio sam krizu na 20. kilometru, poviše Opuzena, pa sam morao stati i pojesti sendvić s pršutom....

Obzirom da se trčanjem bavi ozbiljno, Kristijan nije imao problema s gubitkom kilograma...

- Nisam se vagao ali sam siguran da nisam ništa izgubio. Rikardo Kuhar je napravio posebnu tablicu za praćenje svega što trebam po izgubljenim kalorijama, čak i u odnosu na vremenske prilike, tako da uspješno održavam balans proteina, ugljikohidrata, minerala...

Za svaki novi maraton oblačio je i posebnu opremu.

- Želio sam svaki maraton posvetiti nekome, tako sam trčao u dresovima Maraton kluba Marjan, Triatlon kluba Kotor, Split maratona, imao sam i posebnu majicu na kojoj je isprintana zlatna vrpca koja je oformljena od imena donatora koji su uoči utrke uplatili donacije, a četvrti maraton istrčao sam u dresu Šibenke s brojem četiri, to je bila posveta mom sportskom uzoru Draženu Petroviću – otkrio nam je Sindik, koji se nasmijao na pitanje gdje mu je bio najteže:

- U Neumu! Nisam ni znao da je toliki. Često idem prema Boki Kotorskoj i natrag i Neum obično prođemo za pet minuta automobilom, ali trčeći se to ipak odužilo. Pogotovo kad sam vidio da ljudi sjede u kafićima i piju kavu na suncu. Došlo mi je da stanem i da im se pridružim, ali nije bilo moguće zbog epidemiološkim mjera, morali smo proći Neum bez zaustavljanja. Čak su na izlasku carinici negodovali zbog toga što su se prateća vozila s logistikom zadržala duže od očekivanja. Nisu išli uobičajenom brzinom nego su pratili ritam mog trčanja...

Dan nakon najvećeg napora u životu Sindik je bio zadovoljan i spokojan. U glasu mu se osjećao umor, ali i sreća i ponos.

- Iskreno, nekad mi je teže oprati suđe nego istrčati maraton. Trčanje je nešto što volim i ne pada mi teško. Bilo je teško, ali je bilo i lijepo. Bio sam pun snage i adrenalina, a nosio me humani cilj, podrška brojnih ljudi koji su me pratili uz stazu i po društvenim mrežama.

Priznao je da je nakon svakog istrčanog maratona navečer imao maraton s mobitelom u ruci.

- Kad bih ga upalio, ne znam koju bih aplikaciju prije otvorio. Sve su bile crvene, a na većini je bila oznaka 100+... Na žalost nisam uspijevao svima odgovoriti i zahvaliti na podršci, pa koristim ovu priliku... - zaključio je Sindik.