Ja sam se navraćao para ljudima, i nikad se nije dobrim vratilo. Tako i jedno ljeto u Rovinju prije dvadesetak godina, u jeku sezone, neki Talijan je valjda 15 minuta bio na bankomatu ispred mene, nikako da digne pare, ne kuži spiku valjda, pa napokon odustane i ode. Ja dođem, i bankomat počne izbacivati novac, okrenem se lijevo-desno, vidim Talijan sa ženom se već gubi tamo negdje u gužvi, a ja brže uhvatim novac i krenem za tipom u smjeru kamo je krenuo, držim pare u ruci, prebrojim onako odokativno, vidim ima oko 2 soma kuna. Taman onoliko koliko je meni trebalo za nešto, i baš sam netom prije razmišljao koliko još imam na kartici, i kad bi barem imao još 2 tisuće pa da ostanem još koji dan duže na ljetovanju. A Talijana nema nigdje, gledam gdje je, i ne vidim ga, i taman kad sam htio pospremiti pare u džep, misleći si, je*iga kaj se može, nestao je, a u bankomat ih ne mogu nagurat, zagledam tog lika, i ženu mu valjda, 20 metara ispred mene. Nakon kratke borbe između dobra i zla u meni, pobijedila je glupost.Kad sam ga stigao i na engleskom mu objasnio o čemu se radi, lik mi je samo trgnuo pare iz ruke, vjerojatno ne razumjevši ni riječi što sam govorio, isto tako ni ne rekavši jedne riječi, nije ni brojao novac, okrenuo se samo ko čigra i već iduće sekunde nestao, ostavivši me ukopanog tamo na cesti, ko vezanog magarca, dobrih desetak minuta da si razmišljam što se je dogodilo. Onda sam otišao na bankomat, digao kako se ispostavilo zadnjih 300 kuna, i ajde magare doma...