Sandra Križan (31) pobijedila je leukemiju nakon što joj je umro suprug, a snagu joj je davao sin Ivan. Danas je potpuno zdrava, a čak se prije četiri mjeseca i zaposlila u jednoj trgovini...
SANDRA KRIŽAN (31):
Superžena: 'Od leukemije sam se morala izliječiti zbog sina'
Kad je prije četiri godine, obrijane glave, ispijena lica i s podočnjacima oko očiju, držeći svog jednogodišnjeg sinčića u naručju, javnosti ogolila dušu i ispričala svoju nevjerojatno tragičnu priču, cijela Hrvatska stala je uz nju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
02:21
Sandra Križan (31) iz Ilače imala je samo 25 godina kad se na nju, u deset mjeseci, sručila sva tuga svijeta. U kolovozu 2015. udala se za Marijana, ljubav svog života, u listopadu je rodila sina Ivana, u siječnju 2016. godine otkrili su da Marijan ima galopirajući i kobni tumor na mozgu. U travnju je umro, a nekoliko dana nakon njegova pogreba Sandra je doznala da ima leukemiju.
- Sad kad razmišljam o tome, nepojmljivo mi je kako se čovjek u tako kratkom vremenu može suočiti s trenucima od kompletne sreće i euforije do apsolutno najveće životne tragedije. Sve mi je prošlo kao strašan film u kojem se glavna glumica apsolutno ne snalazi, samo doživljava, trpi, podnosi i snažno grli svoje dijete, koje joj je jedina snaga i nada. Iako mi je od početka bilo jasno da nemam izbora, da moram izdržati i ono najteže zbog svog sina, bilo je dana kad mi je to bilo vrlo teško - prisjeća se Sandra najtužnijih mjeseci u životu, koje je preživjela samo zahvaljujući podršci roditelja i obitelji.
Suprug Marijan bio je djelatnik Hrvatske vojske, sedam godina proveo je u Tigrovima. On i Sandra kupili su i kućicu u Ilači nakon svadbe. Kad se rodio Ivan, nitko nije bio sretniji od tate Marijana.
- Nekoliko dana nakon Ivanova rođenja Marijan se počeo žaliti na jake glavobolje. Trpio je neko vrijeme, a onda je pregled u Zagrebu pokazao da ima tumor. Odmah je operiran. No prognoze su bile loše. Pripadnici Tigrova tad su nam pomogli i omogućili da sin i ja budemo stalno s Marijanom u bolnici. Ti dani su i njemu i nama bili dragocjeni jer je sin proveo neko vrijeme sa svojim ocem, a on je bar malo mogao uživati u sinu. Nismo mislili da će to tako kratko trajati - tužno kaže Sandra. Veoma brzo otkrilo se da se Marijanu tumor vratio, mnogo pogubniji. Svaki njihov sljedeći dan koji su proveli zajedno bilo je bolno opraštanje, zauvijek. Dva dana nakon suprugova pogreba Sandri je pozlilo.
- Uhvatila me slabost, mučnina, bolovi u trbuhu. Mislila sam da je od stresa. U bolnici su mi izvadili krv i odmah se posumnjalo na leukemiju. U Zagrebu su punkcijom koštane srži definirali da se radi o akutnoj mijeloičnoj leukemiji. Odmah su me stavili na kemoterapije i rekli da će liječenje potrajati i da će se uglavnom odvijati u Zagrebu. Srce mi se slamalo što moram biti odvojena od svoje bebe. Morala sam ga i prestati dojiti. Brigu o njemu preuzela je moja mama, koja je i sama vodila svoje bitke jer je već jednom ostala bez jednog djeteta, a sad je i moj život visio o koncu - prisjeća se Sandra. Ona u izolaciji u bolnici u Zagrebu, a oni u Ilači. Dolazila je kući svaka tri tjedna na nekoliko dana.
- Kad me vidio bez kose, Ivan je počeo plakati, a s njim i ja. Istodobno, počele su stizati stotine poruka od ljudi koji su mi se javljali nakon što sam javnosti ispričala svoju priču i zamolila za pomoć jer sam stvarno bila na dnu. Lagala bih kad bih rekla da me to nije dizalo iz mrtvih. Sklopila sam nevjerojatna prijateljstva, neki ljudi su mi došli u Zagreb u posjete, neki me i danas posjećuju u Ilači, kod nekih Ivan i ja odlazimo u posjete. Ima stvarno prekrasnih ljudi - kaže Sandra. U bolnici se sprijateljila i s nekim ljudima iz javnog života koji su joj financijski pomogli, među kojima su Danijela Martinović te Doris Dragović.
- Kako je liječenje napredovalo, rađale su se i nove nade u bolji život. Doktori su odlučili da je vrijeme za transplantaciju matičnih stanica iz koštane srži i najbolji donor bila mi je mlađa sestra Katarina. Bila je tako mala i uplašena kad su joj rekli da mi može spasiti život, ali neizmjerno hrabra kad je došla na taj bolan postupak u Zagreb. Moja spasiteljica danas je uspješna studentica učiteljskog studija u Slavonskom Brodu - ponosno kaže Sandra, koja je sad u četvrtoj godini izlječenja od leukemije. Kritična je peta, pokazuju statistike. Sandra je sad sasvim zdrava.
- Ne vjerujem da će se bolest vratiti. Uvjerena sam da sam sva ova iskušenja prošla s odličnim. Krenula sam u novi život. Iznimno sam zahvalna svima, a posebno tvrtki AgroTovarnik, koja mi je dala posao i u njihovoj poljoprivrednoj trgovini radim kao prodavačica već četiri mjeseca. Ti sjajni ljudi pomogli su mi i kad sam bila bolesna. Moj otac je njihov djelatnik već 25 godina i, kad su čuli da sam bolesna, svatko je odvojio dio plaće kako bi mi pomogli u liječenju. Sad imam primanja i mogu otplaćivati kuću - smiješi se Sandra.
Sinčić Ivan jako je vezan za nju.
- Čim se probudimo, on počne ispitivati kamo idem, kad ću doći. Ne voli kad se šminkam jer mu to znači da nekamo idem. Nosi mi vlažne maramice i govori da skinem šminku. Često se idemo voziti biciklima, šetati i igrati nogomet na igralištu. Svjesna sam da mu moram biti i mama i tata. Kad gledamo slike, on pita: ‘Gdje mi je tata?’. Ne znam što da mu kažem jer je premali da bi shvatio. Prepoznaje ga na slikama, a zapravo je on sam njegova slika i prilika. On mi je valjda nadoknada za sve preživljeno, kao lijek na ranu - zaključuje Sandra.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
