Superdeda: Požeški postolar otišao u mirovinu s 93 godine

Napravio je lakirane cipelice za svoju praunuku Selinu i papuče za suprugu Veroniku i nakon gotovo 80 godina rada rekao: Dosta je!

Iako se mnogi bune zbog reforme mirovinskog sustava prema kojoj bi Hrvati uskoro trebali raditi do 67. godine, Petru Hutu, postolaru iz Požege, to nije padalo na pamet. I zato je, u svojoj malenoj radionici nakuckao čak 60 godina službenog radnog staža. Izdržao je do 93. godine.

- U prvu mirovinu otišao sam sa 60 jer sam stekao sve uvjete. No nastavio sam raditi i plaćati sve obveze državi. Nakon 17 godina više nije bilo moguće istodobno biti obrtnik i umirovljenik. Zbog promjene zakona dobio sam prisilnu obustavu rada pa sam se odrekao mirovine i zaledio je na dvije godine. Tada sam opet počeo raditi, a konačno sam umirovljen s 81 godinom. No i dalje sam izrađivao i popravljao obuću za obitelj i prijatelje - otkriva majstor Hut te dodaje:

- Ne smatram da je dobro odrediti ljudima do kada moraju raditi. Meni bi teško palo da sam morao u mirovinu sa 67 godina ili 41 godinom radnog staža - rekao je. Radio bi on još, ali mu je očna mrena zamutila vid. A i djeca su navalila da dođe u Zagreb: već su postarija pa im je teško posjećivati roditelje u Požegi. Naposljetku je pristao i teška srca stavio ključ u bravu u svojoj postolarskoj radionici. Tada su se njih dvoje preselili u ‘dom s pet zvjezdica’. Sve je tu, kako kaže za svaku pohvalu - jedino mu nedostaju posao, rad i mušterije.

Majstor Hut, doznajemo od mještana, nadaleko je bio poznat i cijenjen. Znao je napraviti fine salonke, ali i gojzerice u kojima se moglo i po potoku gacati, a noge su uvijek ostajale suhe.

Obuo je on čak i glumce u kazališnoj predstavi “Dundo Maroje”. Nije gospodin Hut bio majstor samo za obuću. Kako tvrde njegovi najbliži, majstor je i za slavonski kulen, za ispeći dobru rakiju, ali i vješto okulirati ruže, tako da na istom stabalcu cvatu i bijele i crvene.

Radio je puno otkad zna za sebe. Od jutra do mraka. Ali stigao se i proveseliti te uživati u životu. Volio je oduvijek društvo, znao uživati u dobroj kapljici, šali i pjesmi, obožavatelj je nogometa i dandanas ne propušta prijenos nogometne utakmice.

Kao malo dijete ostao je bez oca i majke. Njega, njegova brata i sestru othranila je baka. S 14 godina krenuo je na zanat i prošao sve muke šegrtovanja.

- Bio sam kao pravi šegrt Hlapić - smije se Petar Hut. No bio je vrijedan i bistar te je brzo napredovao. Dospio je i u Beč te našao posao kod vrhunskoga majstora. Majstor ga je zavolio i čak mu htio dati kćer za ženu te mu prepustiti svoju radionicu. No njega je srce vuklo u domovinu pa se vratio u rodni kraj. Zaprosio je djevojku iz Mihaljevaca, Veroniku. Ove će jeseni njih dvoje proslaviti 70 godina braka. Kad mu gospođa Veronika zbog čega prigovori, u šali se potuži kako je on “Petar, mučenik od Verone.”

Zdravlje ga dobro služi. Hoda i bez štapa te redovito vježba. A kad ga pritisne kostobolja, ode na nekoliko dana u Bizovačke toplice. Na pitanje bi li u svome životu išta promijenio, nasmijao se i rekao: - Unuci mi govore da sam umjesto cipela trebao praviti pizzu i tvrtku nazvati Pizza Hut - kaže. Mijenjao ne bi ništa.

Iz male tvornice obuće nastajala su remek-djela

Osim po narudžbi, postolar Petar Hut izrađivao je obuću za sajamsku prodaju. Pravio je ortopedsku obuću, cipele po mjeri i popravljao što je trebalo u svojoj radionici. Neprestano se informirao o novim tehnologijama i putovao kamo je trebalo. Auto je vozio do 91. godine. Prestao je kad mu je dozlogrdilo svake dvije godine produljivati vozačku dozvolu.