Super Barica ponos je Crvenog križa: I sa 86 godina pomaže, kosi, cijepa drva, štiha vrtove...

Hajmo, Barek!, čuo se samo glas žene koja je pozvala kolegicu volonterku i druge članove dugoselskog Crvenog križa da počnu s poslom. Ispred njihova prostora prošle je srijede stigao dostavni auto s kutijama punim hrane i drugih potrepština. Trebalo ih je unijeti u zgradu ispred koje je već čekalo najmanje 10-ak ljudi koji su trebali pomoć. Došli su po donaciju odjeće, a potrebe su, kažu nam, sve veće.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:57

Dugo Selo: Barica Petanjek (86) svaki dan volontira u Crvenom križu gdje dolazi biciklom | Video: 24sata/Željko Hladika/PIXSELL

Najveće kutije iz automobila počela je vaditi najstarija među njima, Barica Petanjek, koja ni s navršenih 86 godina ne zna za odmor. Uzalud su joj kolegice govorile da uzme neke lakše, manje, no nije se dala. Zna da može i to pokazuje. I s teretom u rukama uz stube se penjala kao da joj je 40, ma 50 godina manje.

- To vam je naša Barica - sve je što su nam na to mogli uz osmijeh reći u Crvenom križu.

Ta samo naizgled krhka ženica već više od 30 godina volontira u gradskom društvu te organizacije. Iza nje je na tisuće akcija.

Nema dana kad ne pomaže, a i krv je donirala 52 puta. U godinama je sad pa joj, kaže, više ne daju. Energije ima puno, kaže, ne zna ni sama otkud joj.

Cijeli život radi

- U Crveni križ sam prvi put došla prije više od 30 godina, i to po pomoć. Dijelili su hranu i odjeću, i tako smo se upoznali. Ja sam od rođenja u Dugom Selu, imala sam osmero djece, a dvoje su, nažalost, preminuli - prisjetila se Barica tužne i ne tako lijepe prošlosti.

No teška situacija nikad je nije pobijedila i nadvladala. Zdravlje ju je dobro služilo i kako bi zaradila za obitelj, radila je najteže poslove u okolici. I danas, jer joj je mirovina mala, pomaže drugima da ima za život.

- Do mirovine sam radila u ciglani, pilani, voćnjaku i ekonomiji u Božjakovini. Najteže mi je bilo na ciglani, gdje sam slagala cigle, i to 17 godina. U mirovini sam od 1987., no svaki dan nešto radim. Tražim ga 'po selu' - priča Barica, kojoj dan započinje oko 5 sati.

Tad ustaje, tušira se i pije kavu. Nakon jutarnje rutine sjeda na bicikl i tri kilometra vozi do prostora Crvenog križa, gdje preuzima dnevne zadatke.

- Pomažem kod vađenja krvi, cijepam drva, slažem ih, kosim, štiham ljudima, hranim pse i mačke, spašavam životinje... Ako nemam što raditi, uvijek mi šefice nešto daju - smije se Barica dok sjedi kraj "nadređene" Darinke Remenar (58), voditeljice socijalnih aktivnosti tog ogranka. Ona pak kaže da se trude štedjeti je.

'Štede me, ali ne slušam'

- Štede me, štede, samo neću ja slušati. Kaže šefica: 'Ja ću, nemoj ti'. A ja njoj uzmem iz ruke i odem. Radit ću dokle god mogu - smije vesela Barica.

Drugima je, pričaju nam, dovoljno nju vidjeti kako bi zaboravili na umor i našli snage odraditi sve.

- Barica nam uvijek da vjetar u leđa. Dobijemo uz nju duplo više energije. Tiha je i samozatajna, no nema posla koji ne može odraditi. Nije joj bitno hoće li nešto jesti, samo da ima nekih kolačića. Voli slatko - kaže nam Darinka, koja na Baricu gleda kao na drugu majku.

Njezina je preminula nakon duge i teške bolesti.

- Ona je stalno uz mene. I kad idemo raditi i kad moram nešto privatno obaviti. Vikendom je kod mene, vozim je liječnicima jer je u zadnje vrijeme muči staračka mrena. Trebali bi joj operirati barem jedno oko, da do Božića može bolje vidjeti - priča Darinka.

Veseli to i Baricu koja kaže kako će tako bolje vidjeti program s pjesmama na jednoj lokalnoj televiziji. To je, kaže, jedino što gleda.

Baričin trud i rad u studenome su napokon prepoznale i gradske vlasti, koje su joj na nominaciju Radio Martina dale Zahvalnicu Grada Dugog Sela za doprinos u humanitarnom i volonterskom radu. Uručili su je na svečanom prijemu, uz cvijeće.

- Presretna sam na zahvalnici. Hvala svima koji su mi to omogućili - skromno kaže Barica.