Sunčana je eko sirena: Mornari bi mi pobjegli, tako loše pjevam

Jako loše pjevam i bojim se da bi mornari pobjegli glavom bez obzira umjesto da ih moj pjev privuče do te mjere da se moraju zavezati za jarbol da ne skoče za mnom u more, smije se morska sirena, ali dodaje da je duljinom ronjenja na dah sasvim zadovoljna.

Žene-ribe, izgleda, ipak postoje, a jedna od takvih živi u Zagrebu i zove se Sunčana Paro Vidolin (33).

Na Zemlji ih ima puno, a umjesto zavođenja i odvlačenja mornara u dubinu, posao im je privlačenje pozornosti javnosti i upozoravanje na probleme koje treba riješiti.

- Na internetu sam naišla na sirene iz SAD-a, Australije... Bile su jako graciozne i hrabre, plivale su s kitopsinama i morskim ražama te pritom podizale svijest ljudi o nekom problemu. Biti sirena jako je kreativno i maštovito, a kako sam po struci modni dizajner, odlučila sam si sašiti odijelo umjesto da ga kupim preko interneta i platim 2000 dolara - priča nam zagrebačka sirena Sunčana.

Šivanje i izrada sirenina repa trajala je mjesec dana. Kostim je bio gotov tek polovicom kolovoza pa je Sunčani ljeto umalo “pobjeglo”.

Iako još nije imala ideju što će točno raditi s njim, znala je da će biti akcija za zaštitu okoliša. Obitelj ima kuću na prekrasnoj šljunčanoj plaži u Pagu pa je znala da će ondje izvesti akciju, ali još ne i kakvu. Ono što nije znala je da će joj rezultat akcije slomiti srce.

- Plaža je prekrasna, mada u špici prenapučena, ali lijepo je za djecu i odrasle koji vole plićak. Ali na njoj gotovo da ima više opušaka nego šljunka! Gadljivo je kad mokar legneš na plažu, a more s tvog tijela smoči opuške ispod tebe pa počnu smrdjeti. Gnjusno je i užasno me to smetalo. Rekla sam devetogodišnjem nećaku da me živciraju opušci, a dijete me pitalo: ‘Koji opušci’. Suze su mi gotovo krenule na oči kad sam shvatila da je njemu to normalno. Tad sam znala da nešto moram napraviti. I da to ne smije biti govorancija ljudima da kupe svoje smeće, jer ih to samo gnjavi, nego nešto pozitivno. Napravila sam letke na kojima je pisala osnovna informacija da se opušci bačeni u prirodu razgrađuju oko 400 godina jer su napravljeni od celuloznog acetata. Rekla sam im da mi, ako se žele slikati sa mnom kao sirenom, ili plate nešto malo novca ili da od letka naprave tuljak, pokupe opušaka koliko stane unutra i to mi poklone za fotku. Nažalost, gotovo svi su mi dali novac, tek njih nekolicina pokupila je smeće - dodaje. Pred kraj ljeta naišla je na internetu na Greenpeaceovu akciju protiv plastike u Jadranu. Javila im se.

- Poslala sam im mail kao sirena. Napisala sam im da mi je stalo do aktivizma te da mi se jave za neku zajedničku akciju. Ideja im se svidjela i brzo su se javili za akciju čišćenja plastike na Mljetu. Njihove su plaže zatrpane plastikom. Nanoplastika nam već preko vodovoda ulazi izravno u stanice i nitko još ne zna koje će posljedice to imati po nas. Cijela stvar s Greenpeaceom se jako spontano razvila te sam se ubrzo koprcala na plaži među smećem i ronila u moru koje obožavam. Mislim da im je pomoglo, pa sam i ja zadovoljna - kaže za kraj.