Sudar Aurore i Ilirije: 'Čuli smo udarac, ljudi se počeli vrištati'

Brod Aurora plovio je na ruti između Grada i tada još uvijek okupiranog Cavtata. Na današnji dan točno u 16.43 sata sudario se sa trajektom Ilirija koji je dolazio iz Rijeke. 

Poginuli su Lucija Mandun, Mato Letunić, Luce Letunić, Senka Kralj, Romano Kralj (8), Andrea Banović (3), Nikolina Banović (5), Jele Bogišić, Šima Grbešić i Nikola Bulum. Do današnjeg dana nitko nije odgovarao za njihovu smrt.

Jedna od preživjelih Luce Popović, tada članica ratnog Crvenog križa, prisjetila se prošle godine za Hinu tog kobnog popodneva.

 - Kad smo bili pred lukom Iliriju smo vidjeli u daljini, skoro kraj Koločepa. Nikome nije padalo na pamet da bi nas mogla stići. Međutim, brzo nas je sustigla. Odjednom smo čuli udarac, ljudi su počeli vrištati, komadi letjeti, prtljaga. Ukočila sam se. Ja i 'barba' smo zadnji napustili brod - izjavila je Popović. 

Sudar stotinjak metara od obale

- Bilo je jezivo. Kad sam skočila vidjela sam jednu glavu bez kose kako nestaje i kao da me privlači. Ja sam nestajala s njom, ali su se odnekle stvorili momci iz Odreda naoružanih brodova. Jedan me uspio ispotezati - prisjetila se Popović. 

U pomoć unesrećenima priskočili su posada i putnici broda Ilirija, pripadnici Hrvatske ratne mornarice, bolničko osoblje i mnogobrojni građani koji su se u tom trenutku našli u blizini mjesta događaja.

Brodovi su se brzo kretali jer je postojala opasnost da, po tko zna koji put, tzv. JNA napadne brodove u dubrovačkoj luci Gruž.

Pod okolnostima koje nikad nisu rasvijetljene, kad su se brodovi nalazili stotinjak metara od obale, mnogo veći trajekt ""Ilirija“ čeličnim je pramcem udario u drvenu krmu Aurore. 

Sraz je bio tako silovit da je Aurora potonula u samo dvije minute, a vrtlog koji je nastao povukao je u smrt deset putnika. 

Očajnička borba za spas odvijala se pred mnoštvom ljudi na obali.

'Ljudi vrište, zrak iz trupa pravi pjeneće virove'

Fotograf i svjedok tragedije, Darko Vrbica kaže da biti na Iliriji u tom trenutku, s aparatom oko vrata i snimiti tragediju Aurore bila okrutna slučajnost i bio bi najsretniji da nije bio ni blizu. Mogao je snimati do trenutka kada je shvatio razmjere tragedije kojoj je svjedočio. Do onog trenutka kada su na brod izvukli majku koja je udarala glavom od pod i vikala kako su joj na Aurori ostala djeca...

- Te ružne 1992. godine po povratku iz Zagreba gdje sam bio u posjeti svojoj sadašnjoj supruzi koja je još bila na fakultetu, i gdje sam kupio novi Vivitar zoom objektiv za svoj Nikon, ukrcao sam se na tu nesretnu Iliriju. Uvijek volim izići što prije te sam tako stajao uz jedan "kontrafunjestrin" (mali okrugli brodski prozorčić) koji je srećom ili nesrećom bio otvoren. Inače, skoro nikada nisu. Znam da sam sa svih strana bio okružen nekakvim "bagajima" tako da se nisam mogao skoro niti pomaknuti. Kroz prozor sam promatrao Auroru koja nam se priključila negdje kod Dakse i plovila paralelno uz nas sve do negdje malo prije Orsana. Tu je Ilirija dosta usporila, a Aurora promakla iz mog vidokruga.

Iz sreće zbog skorog pristajanja i što ne čujem zvuke granata odjednom me prenuo povik: Udarili smo je!!! "Ilirija" je naglo zašijala tako da se cijela zatresla i potom ugasila motor. Nakon par sekundi 'moj' prozorčić je naišao na prizor koji mi se učinio potpuno irealnim: Aurora već trećinom pod morem, ljudi vrište, zrak iz trupa pravi pjeneće virove. Aparat mi je visio oko vrata a ja sam buljio kroz taj okrugli televizor kao da gledam neki film. Nakon par trenutaka mozak mi je obradio informacije koje su se pokazale krivima: lijepo toplo vrijeme, blizina obale, mali brodić polako tone...svi smo mi domaći dobri plivači...nije neka tragedija...hajde, snimaj... Nakon nekog vremena na "Iliriju" su izvukli ženu koja je počela lupati glavom o pod i vrištati da su joj djeca ostala u Aurori. U tom sam trenutku prestao snimati. Iskrcao sam se u šoku i sa osjećajem krivice – prisjetio se se potonuća Aurore fotograf Darko Vrbica prije nekoliko godina za dubrovniknet.

Još je istaknuo da su te fotografije produkt situacije 'na pravom mjestu u pravo vrijeme' koju tajno priželjkuje vjerojatno svaki fotoreporter u svijetu, a malo kome se to i ostvari. On je  baš zbog tog iskustva pobjegao iz fotonovinarstva.