Svojedobno sam i ja živjela u tom domu i ima tamo svega, od normalnih ljudi pa do luđaka (doslovno). Noć prije važnog ispita (visilo je za uvjet) pred vratima moje sobe u hodniku (bila sam u prizemlju, na samom ulazu) skupila se ekipa Dalmatinaca koja je od 11 navečer do 4 ujutro imala privatni koncert-mislim da su tu zapravo počeci komercijalizacije klapske glazbe :), a glavni hit otpjevan jedno 30-tak puta tu noć bio je Dražen Zečić i Anđela - "Ima li nade za nas". Ne da sam ih htjela podaviti sve od reda, nego kud još Zečića, majčicu im njihovu :)! Ujutro sam naravno bila ko zombi, ali eto, prošla sam ispit i sve pet. Danas se toga s nostalgijom sjećam jer ljudi moji, pa nije sve tako crno i ozbiljno. Ajde, treba se malo i opustiti, je da nekad znaju pretjerati, ali nije istina da je tako svaki dan i da si nigdje ne možeš naći mira. Jbg, to je dom, nije ti to privatni stan pa da imaš svoj mir. Nisam ga ni ja imala, pa sam ipak uspjela dat sve ispite i završila faks u roku, tak da malo manje seruckanja po onim šalabajzerima, njihova stvar ako im je svejedno dal će past godinu ili ne. A i tko uči baš svaki dan, ajde molim te. A ovo s dijalektima - što te boli k kako netko priča u svoje privatno vrijeme, zaboli me jel bosanski, dalmatinski, zagorski...kako god jer ja ih ACTUALLY razumijem sve. Ni ja nisam štokala u Zg-u u svoje privatno vrijeme, naravno da sam sa svojom ekipom pričala onak kak pričamo i doma. Ta klinka je izgleda jedna od onih kaj kad dođu s faksa doma za vikend više ne razumije svoje starce jer ne pričaju književni i odjednom postaju seljaci. Joj, dijete drago, daj se osvijesti prije nego ti život prođe...