Stravične sudbine: Nekad su ih spaljivali, a danas ih protjeruju

U Indiji je stoljećima postojao običaj spaljivanja udovica na pogrebnoj lomači priređenoj za njihovog supruga. Samožrtvovanje ili 'Sutte', što na sanskrtu znači "časna žena", potječe iz starih hinduskih knjiga kad se supruga jednog boga spalila na njegovoj lomači. Na ovaj čin uvijek se gledalo kao na ultimativnu formu ženske odanosti i žrtve.

Udovice isprva nisu bile obvezne to učiniti, ali se u društvu taj čin visoko cijenio. Vjerovalo se da suprugovi grijesi budu izbrisani samožrtvovanjem njegove žene. Pa bi se udovice koje bi se odlučile na takvu žrtvu štovalo i nakon smrti, gotovo kao lokalna božanstva.

S vremenom su udovice u indijskom iznimno patrijarhalnom društvu počeli prisiljavati na takvu smrt jer se smatralo da bi bile nedostojne kad ne bi to učinile. Prilikom sprovoda bogatih maharadža, dolazilo je do spaljivanja velikog broja njihovih žena i konkubina. Pri tome su one znale biti vezane za lomaču ili drogirane kako ne bi pobjegle iz vatre. 

Često su bježale sa lomača

U trenutku paljenja vatre često bi se dogodilo da se udovice ipak predomisle i pokušaju pobjeći. Takav njihov panični čin bi se smatrao nečasnim, a promatrači bi im pomagali da ipak ne odustanu, tako što bi ih udarali bambusovim štapovima, a u nekim ih slučajevima i zavezali kako bi ih zadržali u dosegu vatre.

Poznat je slučaj jedne udovice iz 18. stoljeća kada je pobjegla s lomače i skočila u obližnju rijeku. Svi su za njom krenuli, uhvatili je i slomili joj noge kako opet ne bi pobjegla te je bacili na lomaču.

Britanci su zabranili tu okrutnu ritualnu praksu žrtvenog samospaljivanja na današnji dan 1829. godine. Međutim, iako je to postalo protuzakonito još uvijek je s vremena na vrijeme dolazilo do spaljivanja udovica.  

Čak ni današnji indijski zakoni, koji zabranjuju kako primjenu tako i veličanje tog običaja, nisu uspjeli potpuno ukinuti praksu. Jedna se žena u Indiji 2008. godine spalila na suprugovoj pogrebnoj lomači.

Udovice danas - žive u bijedi i poniženju

Iako ih danas - poslije nekoliko tisuća godina prakticiranja tog običaja - nitko više ne primorava na ritualno spaljivanje zajedno sa pokojnim supružnikom, od njih se očekuje da muža oplakuju do kraja života. 

Žene u Indiji imaju problem s osobnom zamjenicom kojom ih oslovljavaju. Naime, čim izgube muža, od “ona” postaju “to”, postaju stvar bez spola i prošlosti, i najčešće bez budućnosti. Drugom najmnogoljudnijom zemljom na svijetu trenutno hoda oko 40 milijuna takvih “stvorenja”.

Bez obzira jesu li su mlade ili stare, udovice ostavljaju svoje raznobojne sarije i oblače bijele. Odbacuju svoj nakit, na čelu više ne crtaju crvenu točku koja simbolizira seksualnu energiju, i ako su u nekoj konzervativnijoj hinduističkoj tradiciji - briju glave. Više nemaju nikakva prava i praktički ih puštaju da životare do smrti bez ikakvih prihoda i mogućnosti za egzistenciju.

Odbačene, nesretne i siromašne

Indijsko društvo je sigurno najsurovije kada su udovice u pitanju. Ljudi su praznovjerni i vjeruju da udovice donose nesreću i teško ih u tome netko može razuvjeriti. Čak se i njihova sjena smatra nesrećom. Naime, u dobrom dijelu indijskog društva bez obzira na kastu ili sektu, na udovicu čak i vlastita obitelj gleda kao na teret i kao na seksualnu prijetnju.

Sa njima nitko neće da razgovara jer su "baksuzne" i "proklete". Rođeni sinovi izbacuju majke na ulicu zbog toga,  a ako ih ne izbace, onda se prema njima ponašaju na način na koji ih prisile da same odu.

Indijske udovice, s obzirom da nemaju od čega živjeti, zapravo se najčešće i bave prostitucijom, a one mlađe su u vlasništvu makroa. 

Doduše, država im omogućava mirovinu od 5 dolara, ali to je premalo za preživljavanje, pogotovo što u Indiji ne postoji socijalna skrb za starije osobe. Neke od njih pronalaze spas u komunama nekih humanitarnih udruga ili ubožnicama za nesretne žene. 

Virindavan: Sveti grad - udovica

Nekoliko sati vožnje od New Delhija nalazi se hinduistički grad hram Virindavan na obali rijeke Jaumna. To je grad udovica. Više od 20 tisuća nesretnih žena pronašlo je utočište na njegovim ulicama. Tamo žive od milostinje dok čekaju smrt.

Financijsku pomoć ovim ženama pružaju neprofitne organizacije kao što je Maitri. U Maitri centru se za besplatni obrok oko podne okupi skoro 500 udovica. Pruži im se zdravstveni savjet i besplatni lijekovi.