Strava: Uzela bi dijete za noge pa bi mu udarala glavom o zid

Erna Kurbs Petri, gimnazijski obrazovana iz ugledne obitelji bila je brižna majka dvoje djece i odana supruga visokog SS-ova časnika. Živjeli su u velikoj lijepoj kući u kolonijalnom stilu na imanju u Ukrajini koje su održavali brojni prisilni radnici slavenskoga podrijetla. 

Jednoga je dana plavokosa 23-godišnja Erna na povratku iz trgovine zatekla je pokraj seoskog puta šest polugolih i isprepadanih mališana u dobi od šest do 12 godina. Djeca su bila prestravljena i gladna. Bili su to mali Židovi, pobjegli iz vlaka koji ih je vozio prema koncentracijskom logoru Sobibor. Ugledavši iznemoglu djecu Erna ih je povela kući gdje ih je utoplila, nahranila i utješila.  

Znala je da svi Židovi uhvaćeni u okolici trebaju biti uhvaćeni i streljani. No čekala je svog muža potporučnika Horsta Petrija, koji je bio poznat kao izrazito okrutan i nemilosrdan SS-ovac kojeg su lokalni poljoprivrednici nazivali sadistom koji  strašno uživa u nasilju. Cerekao bi se dok je bičevao Ukrajince, Poljake, Židove...

No kako joj se muž nije vraćao Erna je odlučila sama ih ustrijeliti. Povela ih je do jame u šumi gdje su drugi Židovi bili strijeljani i pokopani.Sa sobom je ponijela pištolj koji je još njezin otac čuvao od Prvog svjetskog rata i dao joj ga kao oproštajni dar kad je odlazila na ukrajinski "divlji istok". Erna je rekla djeci da stanu jedno do drugoga, leđima okrenuti od nje. Stavila je pištolj desetak centimetara od vrata prvog djeteta i zapucala. Nakon što je ustrijelila prvo dvoje, ostala su djeca bila počela plakati. No Erna nije dopustila da je to pokoleba i pucala je dok svi nisu ležali u jarku.

Nakon rata je priznala svoje zlodjelo te je u Istočnoj Njemačkoj osuđena na doživotnu robiju. Njezin suprug je osuđen na smrt.

Istinska strast: Ubijanje i mučenje

Poslijeratni sudski proces Erni Petri zaintrigirao je američku povjesničarku dr. Wendy Lower inače koautoricu nekoliko knjiga o nacizmu. Proputovala je Poljsku, Ukrajinu i Bjelorusiju kako bi istražila tamošnje arhive i otkrila zastrašujuće podatke o njemačkim ženama koje su tijekom nacističke okupacije živjele u istočnoj Europi.

Ono što je doznala totalno ju je šokiralo. Naime, više desetaka tisuća Njemica sudjelovalo je u nacističkim zločinima za koje su tek malobrojne među njima odgovarale nakon rata, tvrdi Wendy Lower u svojoj objavljenoj knjizi “Hitler’s Furies: German Women in the Nazi Killing Fields” prevedenoj i na hrvatski pod nazivom "Hitlerove furije". Tisuće i tisuće nacistkinja radile su monstruozne stvari za koje se smatralo da žene nisu sposobne. One su aktivno sudjelovale i ubijanju i mučenju.

Cjelokupna populacija njemačkih žena (gotovo 40 milijuna 1939.) ne može se smatrati skupinom koja je bila žrtvom, smatra Lower. Trećina ženske populacije, 13 milijuna žena, bila je aktivno uključena u organizacije nacističke stranke, a žensko članstvo postojano se povećavalo sve do kraja rata. Nacistički Crveni križ je primjerice obučio je 640 tisuća žena tijekom nacističke ere, a njih 400 tisuća bilo je raspoređeno u ratnu službu. Većina njih poslana je u područja u pozadini ili pak nedaleko od borbenih linija na ističnim teritorijima. 

Službeno su bile učiteljice, tajnice, bolničarke, supruge SS-ovih časnika... No njihov pravi posao i istinska strast bio je genocid. 

Osim Erne Petri koja je hladnokrvno ubijala djecu s leđa jedna od najgorih bila je Johanna Altvater. Ona nije bila ništa manje krvoločna od Erne. Moglo bi se reći da je bila još i gora.

Bacala djecu s balkona i pucala im u usta

Tajnica iz Mindena, kći nadglenika u ljevaonici, Johanna Altvater otišla je 1941. godine na okupirani istok i postala tajnica Wilhelma Westerheidea, nacističkog funkcionera u gradu Volodimir-Volinski na ukrajinsko-poljskoj granici. Mlada Johanna Altvater, tada tek 22-godišnjakinja bila je jedna od najgorih krvnika u tamošnjem masakru Židova. Tijekom likvidacije židovskog geta Johanna Altvater, poznata i kao Fräulein Hanna, umarširala bi u bolnicu, hodala od kreveta do kreveta i promatrala djecu. Zatim bi zastala, uzela jedno u ruke odnijela ga na blakon i bacila na pločnik. Stariju je djecu tjerala na balkon od dvorane - koji je bio na trećem katu i gurala ih preko ograde. Od posljedica nisu odmah umirala sva djeca a ona koja bi preživjela bila bi ozbiljno ozlijeđena.

 “Specijalnost” ili kako je rekao jedan od preživjelih "gadna navika"  bilo je ubijanje djece koju je mamila slatkišima. Kad bi joj prišla i otvorila usta ona bi im pucala u usta malim srebrnim pištoljem koji je nosila sa sobom.  Nerijetko je maloj djeci razbijala glavu o zid. Jednom prilikom uzela je dijete za noge, okrenula ga naglavačke i udarala njegovom glavom o zid geta kao da otresa prašinu s nekog malog tepiha. Zatim je bacila beživotno tijelo djeteta pod noge njegovom ocu koji je poslije svjedočio

- Takav sadizam nikad nisam vidio ni kod jedne žene - kazao je mnogo kasnije otac djeteta koje je “tajnica” Altvater ubila pred njegovim očima. 

Druge žene, tvrdi u knjizi Lower, nisu o njoj imale visoko mišljenje jer je uvijek paradirala naokolo u svojoj smeđoj uniformi nacističke stranke i ponašala se kao tipična muškarača. Bila je krupne građe i kratko ošišana.

Oslobođena optužbi doživjela starost

Nakon rata se Johanna Altvater udala, uzela muževo prezime Zelle, usvojila sina te u svom rodnom gradu Mindenu postala socijalna radnica koja se skrbila o mladima. Tijekom rata na području Ukrajine pod Westerheideovom upravom ubijeno je 20.000 Židova, a on i njegova vjerna tajnica našli su se na sudu u Zapadnoj Njemačkoj dva puta, krajem 70-ih i početkom 80-ih godina.

- Bila sam samo tajnica - branila se tijekom suđenja Johanna Altvater. Tijekom oba sudska procesa i ona i njezin šef oslobođeni su optužbi zbog kontradiktornih svjedočanstava.

Erna i Johanna nisu bile jedine Njemice koje su pomogle u likvidaciji nevinih, ali će zasigurno ostati u povijesti zapamćene kao jedne od najkrvoločnijih...