Strani radnici u Hrvatskoj: 'Želimo bolji život, a tuku nas i kradu, vrijeđaju zbog jezika'

Došli smo izdaleka, ne iz zabave, već zato što smo morali otići trbuhom za kruhom, i nije nam lako. Obitelji smo ostavili daleko iza sebe, ovdje živimo u zajednicama s posve nepoznatim ljudima, u stanovima i kućama koji su prenatrpani, nemamo nimalo privatnosti. Velik dio plaće šaljemo kući, zato i radimo ovako daleko. A onda dođemo na posao na kojem nas kupci često vrijeđaju, pričaju nam, uz uvjet anonimnosti, strane radnice.

- Vrijeđaju nas jer ne govorimo hrvatski. Nije im dovoljno što razumijemo njihove narudžbe na hrvatskom, što cijene znamo izgovoriti na hrvatskom, što znamo reći 'hvala', 'izvolite', 'molim vas' i slično, ne, neki nas namjerno dodatno provociraju i maltretiraju. Na engleskom nam govore da se vratimo kući, budu jako grubi. Pitaju nas zašto ovdje radimo, ako ne govorimo hrvatski, i namjerno nas ponižavaju, govore nam strankinje. Uče hrvatski, kažu nam, doista se trude.

- Jako nam je težak, ali se trudimo, i želimo uklopiti, naravno. Ti kupci koji nas provociraju odu turistički u neku državu pa se normalno s konobarima i prodavačima sporazumijevaju na engleskom, a s nama to ne žele nego viču na nas. Zar smo mi krivi? I Hrvati odlaze raditi van, koji jezik tamo govore, ako ne engleski, barem u početku?, ogorčene su strane radnice. S druge strane, dodaju, ima i puno divnih ljudi, koji su prema njima ljubazni i dragi.

- Radimo pošteno, i jako nam je žao što postoje pojedinci koji nas mrze, i žele nam zlo. Trebali bi pokušati razumjeti zašto smo ovdje, zašto smo u cijeloj EU, kaže za 24sata Simon Lama, predsjednik hrvatske podružnice Non-Resident Nepali Associationa, o sramotnim napadima na strane radnike u Splitu prije tjedan dana. Desetak radnika iz različitih zemalja ispričalo nam je pod kakvim uvjetima, i za koje plaće u Hrvatskoj rade. Velika većina njih, s kojima smo razgovarali, ima pravo na godišnji odmor tek svake druge godine. Tad idu na godišnji u trajanju od nešto više od 40 dana. Poslodavac im pritom plati i povratnu kartu. Što se smještaja tiče, besplatan im je, uključen u ugovor s poslodavcem, ali često jednu sobu u stanu ili kući dijeli i po četvero, petero, do čak osmero ljudi.

- Primamo minimalnu plaću, ali nam poslodavac u zajedničkom smještaju plaća stanarinu i režije, plaćen nam je i topli obrok, oko 65 eura mjesečno, kao i mjesečni iznos za javni prijevoz, kažu radnici. Minimalna plaća iznosi 840 eura bruto.

- Plaćeni su nam struja, voda, grijanje, sve režije, ali nemamo baš puno privatnosti jer nas je u stanovima puno - kažu radnici. Prema izvještaju ureda Pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter, strani radnici im se najviše žale jer nisu dobili plaću, ili im je isplaćeno manje od dogovorenog; jer im je dio plaće isplaćen na ruke ili su bili prisiljeni na prekovremeni rad bez prava na dnevni i tjedni odmor; zato što im nije pružena pomoć nakon ozljede na radu; jer moraju obavljati poslove koji nisu u ugovoru o radu, a uz sve to poslodavci im i prijete da će dobiti otkaz i da će im oduzeti putovnicu budu li inzistirali na svojim pravima.

'Predaj putovnicu'

Primjerice, jedan je poslodavac od konobarice nakon sezone tražio da mu čisti kuću i čuva djecu. Indijcu je poslodavac rekao da mu mora predati putovnicu želi li dobiti plaću. Uzbekistanac se nekoliko puta ozlijedio na radnome mjestu, no ni jednom nije dobio pomoć, a slučaj nije prijavio policiji jer se bojao posljedica. Od stranih radnika se može čuti da ne prijavljuju neugodne situacije s poslodavcima ili kupcima/mušterijama, ako većih posljedica pritom nije bilo, jer bi si samo "zakomplicirali život". Mnogi o tim neugodnim situacijama niti ne žele govoriti, makar anonimno, tek odmahuju rukom. "Sve je u redu", odgovaraju nam na pitanje što su dosad neugodno doživjeli, ne žele o tome razgovarati, boje se. "Dobro nam je ovdje", ponavljaju.

Strani radnici u Hrvatsku dolaze jer smo dio EU, i čitave se obitelji udružuju kako bi neki član dovde došao. Plaćaju to i šest, sedam tisuća eura pa se obitelj zaduži s visokim kamatama, a onda im član koji ode u svijet kredit otplaćuje, i šalje dodatnu pomoć.

Pokrenuli istraživanje među stranim taksistima

Sociolozi Ivan Perkov i Nikola Švenda provode istraživanje među stranim radnicima - taksistima i dostavljačima. Nastoje, kažu, upoznati te ljude.

- Istraživanje je osjetljivo i opsežno, još je u tijeku pa ne smijemo iznositi sve detalje. Radi se mahom o mladim muškarcima u dobi od 20 do 35 godina, koji su ovamo došli u bijegu od siromaštva Nepala i Indije. Žive teško, rade puno, za dolazak u Hrvatsku puno su platili, i često bili prevareni. Značajan dio zarađenog novca šalju obiteljima s kojima su u stalnom kontaktu. Društveni život uglavnom nemaju, a često žive, i hrane se u nedostojanstvenim uvjetima. Ipak, o Hrvatskoj i Hrvatima najčešće se pozitivno izražavaju - napominje doc.dr.sc. Perkov s Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu.

- Ne čude nas nepovjerenje i nezadovoljstvo domaćeg stanovništva, oportunizam politike, pohlepa posrednika niti nesnalaženje stranih radnika. Sve su to posljedice sustavnog zanemarivanja znanstvenih spoznaja i stručnih procjena, koje su na sve ovo odavno upozoravale. Najveću društvenu odgovornost snose oni koji imaju najviše društvene moći - vladajuće elite, napominje sociolog. Komentirajući napade u Splitu na strane radnike, odgovara kako su oni "odraz krajnje vrijednosne dezorijentiranosti i sociopatskih sklonosti mahom mladih ljudi koji su ih počinili".

- Tu priču ostavimo institucijama i pričajmo o uzrocima, koji su slojeviti, i za elite neugodni. Društveno promicanje nezakonitog djelovanja, primitivizma i korupcije stvorili su društveni okvir iz kojeg visokoobrazovani mladi ljudi s obiteljima sve više odlaze, što uz demografski slom kumuje sve većim 'rupama' na tržištu rada. Relativno povoljna globalna ekonomska situacija pak doprinosi činjenici da domaće stanovništvo sve više odbija rad na nisko plaćenim poslovima, što dovodi do sve veće potrebe za stranim radnicima iz geografski i kulturološki udaljenih zemalja - napominje Perkov. Proces se, kaže, odvija stihijski, vode ga posredničke agencije, a ne država, što stvara "zapaljivu smjesu opravdanog nezadovoljstva domaćeg stanovništva koje je nespremno na brze promjene, i istovremenog nezadovoljstva stranih radnika, koji ne žele život ispod granice dostojanstva".

Dr. sc. Margareta Gregurović, viša znanstvena suradnica Instituta za istraživanje migracija u Zagrebu otkriva kako rezultati socioloških i socijalno-psiholoških istraživanja napade na strane radnike povezuju s raznim kontekstima.

- Ponajprije ukazuju na koncept percepcije prijetnje, koji se i u našim istraživanjima pokazao kao nešto izraženiji. To znači da dominantna (etnička) skupina izražava negativne stavove i predrasude prema nekoj drugoj skupini ako osjeti da bi mogla izgubiti svoju društvenu, ekonomsku ili političku moć - kaže znanstvenica. 

- Pritom se stavovi, a ponekad i posljedično vezana nasilna ponašanja, manifestiraju kao doživljaji simbolične ili realistične prijetnje, koji ponajprije ugrožavaju kulturni identitet i ekonomsku stabilnost zemlje primitka. Drugim riječima, realistične su prijetnje one za koje se smatra da ugrožavaju fizičko i materijalno blagostanje, ekonomsku i političku moć članova vlastite skupine, a simbolične se prijetnje odnose prvenstveno na pitanja različitih vrijednosti i normi te kulturnih specifičnosti koje članovi vlastite skupine percipiraju u usporedbi s članovima drugih skupina - kaže Gregurović.

Povode napadima, kako dodaje, možemo povezati s izloženosti različitim političkim retorikama i medijskim prikazima imigranata koji su u Hrvatskoj nerijetko negativni, poticanjem nacionalizma i ksenofobije, naglašavanjem razlika između „nas“ i „njih“ koje vode stvaranju nepovjerenja i straha.

- Hrvatskoj su potrebne migracijska i integracijska politika/strategija koje bi uključivale i programe senzibilizacije javnosti za pitanja doseljavanja stranaca u Hrvatsku. Taj program trebao bi biti osmišljen na način da pruža točne i konkretne te pravovremene informacije o strancima koji dolaze u Hrvatsku. Budući da se velika većina građana o strancima informira iz javnih medija i s društvenih mreža, važno je lokalnom stanovištu ovim kanalima približiti primjere dobre prakse i integracije stranaca, informirati ih o njihovoj kulturi i običajima kako bi se prevenirali razvijanje predrasuda i diskriminacije iz koji se onda razvijaju i nasilje i fizički napadi kojima sve češće svjedočimo - zaključuje Gregurović.