Strani investitori mogu u 'bile', ali samo uz debele garancije
Ako Zd. Mamić prodajom jednog jedinog klinca iz Dinamova dječjeg vrtića zaradi dvogodišnji proračun Hajduka, zašto to ne bi mogli i potencijalni američki investitori?
Jutros je započela prodaja pretplatničkih paketa ulaznica za utakmice Hajduka i navijači su pohrlili po dragocjene papiriće. Dok su čekali u redovima, uglavnom su kratili vrijeme pokušavajući pronaći odgovor na pitanje svih pitanja: ''Treba li ili ne treba prodati većinski paket dionica Hajduka američkim investitorima''?
Jedni su za, htjeli bi opet gledati velikog europskog Hajduka, dok su drugi protiv, njima je Hajduka svetinja i ne bi ga prodali ni pod cijenu životarenja na rubu stečaja i gledanja u leđa Dinamu. Moram priznati da i jedni i drugi argumenti ''drže vodu'', no pitam se postoji li način da i ''vuk bude sit i sve ovce na broju''.
Odnosno, mogu li američki investitori ući u Hajduk, a da on na koncu ostane klub svojih navijača. I ne manje važno, koja je alternativa? Hoće li zaposlenici i igrači Hajduka i dalje životariti čekajući minimalac koji će im osigurati neki talentirani tinejdžer odlaskom u inozemstvo prije nego li je i debitirao za seniorsku momčad?
Ovako na prvu, ohrabruje ozbiljnost kojom su nastupili potencijalni ulagači, sastali su se s odgovornima u resornom Ministarstvu, gradu Splitu, samom Hajduku pa čak i s predstavnicima udruge ''Naš Hajduk'', potrudili se upoznati ih sa svojim namjerama, naravno, ne otkrivajući odmah sve karte. Također, pošteno su u startu najavili kako ih zanima isključivo većinski paket od 50% plus jedna dionica te kako je njihova namjera ulagati u Hajduk i iz njega izvući profit.
U Hajdukov statut ugrađene su ''mjere sigurnosti'', prema kojima bi kontrolni paket dionica ostao u vlasništvu grada, osigurava da Hajduk nikad neće promijeniti ime, simbol, sjedište..., dakle niti jedan bitan detalj svoje stoljetne tradicije. A i Amerikanci su svjesni kako su Hajdukovo najveće blago njegovi navijači, te da, bez obzira na tradiciju i veliki broj navijača diljem svijeta, Hajduk kao Hajduk van Splita baš i ne bi imao previše smisla.
Onima koji su protiv prodaje sporna je i najava kako će danas – sutra investitori iz poslovanja Hajduka izvlačiti profit. No, ako dosadašnje uprave Hajduka to nisu bile sposobne, zašto netko drugi ne bi bio? Uostalom, ako Zdravko Mamić prodajom jednog klinca iz svog dječjeg vrtića zaradi dvogodišnji proračun Hajduka, zašto to ne bi mogli i potencijalni američki investitori?
Mene moram priznati muči nešto drugo, a to je povijest privatizacija hrvatskih poduzeća, koja je ogledni primjerak legalne i nikad sankcionirane pljačke Hrvatske. Svi smo skupa u više navrata izvarani, političari su prodali ''hrvatsko obiteljsko srebro'' u bescjenje, tako da danas pušemo i na hladno. I zato sam i ja, koji sam odrastao na zlatnoj generaciji Hajduka '70-ih, na Jerkoviću, Šurjaku, Holceru, Oblaku, koji sam se divio Sliškoviću, Gudelju, Vujovićima..., uživao u Ligi prvaka.... za to da se opet na punom Poljudu igraju velike europske utakmice.
No isto tako sam se u ovih nešto više od 20 godina uvjerio kako je mnogima Hajduk bio odskočna daska, iz kojeg su punih džepova odlazili u bolje sutra, a za sobom ostavljali dugove i pustoš. I zato će me, prije nego li na referendumu o prodaji Hajduka zaokružim ZA, netko morati dobro uvjeriti kako Hajduk neće opet biti prevaren. Jesam za strane investitore u Hajduku, ali samo uz debele garancije da Hajduk neće krenuti stopama Dalme, Jadrantekstila, Mesoprometa, Jugoplastike... i drugih u privatizaciji nestalih tvrtki.
