Strah od zakona i kazne bit će sve slabiji razlog siromašnima da se ne obračunaju s bogatima

Jedan je od misterija književnosti to što je osobna bit, kako je poimaju i pisac i čitatelj, smještena izvan tijela i jednoga i drugoga, na nekoj vrsti stranice, piše Jonathan Franzen u jednom svojem eseju. Ako se slažemo s tim da svaki uspješan prozni tekst nastaje pametnim slaganjem materijala slijedeći formu priče, te dijelimo s njim uvjerenje da naše identitete čine priče koje pripovijedamo o sebi, onda za nas, tvrdi dalje pisac, svakako ima smisla očekivati veliku dozu osobne biti koja proizlazi iz spisateljskog rada i užitka čitanja. Čitajući novu knjigu Ivice Đikića, “Štapići za pričanje” (Fraktura, 2020.), više mi je puta pala na pamet Franzenova premisa o razvijanju osobne biti sinergijom čitateljskog iskustva i književnog mara posredstvom “neke vrste stranice”.

Na jedva dvjestotinjak takvih stranica, Đikićeva nova zbirka pripovijetki i novela donosi niz, riječima autora, “različitih varijacija unutar istog književnog glasa” koje, miješajući – ili, bolje, supostavljajući, nižući, kombinirajući i izazivajući – stvarnost, fikciju i dokumentaristiku, u šest priča plus “dodatak” pripovijedaju o temama naizgled različitim, ali zapravo bliskim: u “Štapićima za pričanje” osobno i kolektivno na neki način postaju jedna te ista priča koja podjednako pripada i čitatelju i autoru, jedno te isto osviješteno svjedočenje, jedan skup subjektivnih i objektivnih mikronarativa iz pera pisca i novinara koji, što god pisao, uvijek piše o svima nama. Ivica Đikić (1977.) autor je pet romana, triju zbirki priča te tri publicističke knjige, prevedenih na nekoliko jezika. Redoviti je kolumnist tjednika Novosti te uspješan filmski i televizijski scenarist.

Već u prvoj priči nove knjige, po kojoj je zbirka i dobila ime, Đikić nudi ključ za razumijevanje cijelog svojeg spisateljskog i intelektualnog univerzuma: propitivanje, promišljanje, odgovornost. “Je li sve u redu sa mnom? Što nije u redu sa mnom? Ili je naprosto sve u redu sa svima, samo se razlikujemo jedni u odnosu na druge, jedan u odnosu na drugog, nisu nam važne iste stvari, nismo petrificirani istim ritualima, nismo oštećeni na istim mjestima, ili jesmo na istim mjestima, ali ne u jednakoj mjeri?”, pita se pisac.

S Đikićem smo porazgovarali o raznim temama, osobnim i kolektivnim, dio kojih zrcali se u pričama i junacima njegove nove zbirke.

BestBook: Vaša knjiga ‘Štapići za pričanje’ neočekivani je pastiš koji, među ostalim, sadrži i dozu autobiografskog razotkrivanja, kako i priče izmaštane na temama iz novinskih stupaca, pa i jednu povijesnu rekonstrukciju. Čitajući ih, nemoguće je ne zapitati se što ih povezuje. Zašto ste ih odabrali spojiti u ovu knjigu?

Izuzev donekle prve i zadnje pripovijetke u zbirci, svaka od priča dolazi iz drukčije poetike, iz različitog registra, što bi se reklo muzičkim vokabularom. Povezuje ih to što se radi, barem kako ja to vidim, o varijacijama unutar istoga književnoga glasa, čiji je raspon, istina, poširok, a u čijoj je duboko zakopanoj jezgri tradicija usmene književnosti dinarskog područja, odnosno nastojanje da se u tu tradiciju intervenira novim literarnim senzibilitetom i tehnikama, da je se pokuša dodirnuti modernošću ili dekonstruirati da bi se stvorilo nešto novo i autentično. Osim toga, te priče mjestimično su povezane tematsko-atmosferskim sponama koje su katkad jasno vidljive, katkad nevidljive, a katkad se slute. Moglo bi se, također, reći da sve priče iz ove zbirke pripovijedaju o temama na koje se kod nas odavno zaziva konstruktivna šutnja: o Udbi, ratnim i poratnim zločinima, 1941. i 1945., o 1991. i 1995., o Hrvatima i Srbima, pa i o Bošnjacima, o emigrantima, razbojnicima i generalima... Ništa od okretanja budućnosti.

BestBook: Posvetili ste je Predragu Luciću…

Posvetio sam knjigu Predragu Luciću, svom prvom književnom uredniku, zbog toga što sam ga volio kao prijatelja i zbog toga što sam od njega najviše naučio kad je riječ o razumijevanju književnosti i važnoga u književnosti, a najvažnija je autentičnost, da imaš što reći i da nađeš onaj jedan jedini ispravni način da to kažeš. Razlog je i taj što me Predrag prije sedam-osam godina, prepoznajući moje tematske interese, intenzivno poticao da napišem roman o Udbi i hrvatskoj političkoj emigraciji, pri čemu Udbu treba shvatiti šire od onog što je formalno bila Udba, a među ovim pričama ima više njih u kojima pišem o tome. Predraga je, između ostalog, jako zanimala ta pedesetogodišnja udbaško-emigrantska saga, naročito njezin dinarski odvojak, i kad je riječ o udbašima i kad je riječ o emigrantima. Ne znam nikog tko je bolje od Predraga razumio tu temu i tko je više od njega znao o tome.

BestBook: Štapići za pričanje doslovno i metaforički predstavljaju kanal između unutarnjeg i vanjskog, posredujući da kovitlaci misli jednog dječaka, pa onda pisca i novinara Ivice Đikića, postanu riječi, priče. Tu prvi put otvoreno spominjete dijagnozu svoje kćeri, poremećaj iz spektra autizma. Kao da ste čitatelju iznenada na trenutak otvorili vrata svojeg intimnog svijeta i onda ih ponovno, jednako naglo, zatvorili.

Svako književno ili umjetničko stvaralaštvo svojevrsno je ogoljavanje i samorastvaranje, ali ne mislim da to treba svoditi na ‘otvoreno progovaranje’ o nekom autobiografskom momentu ili situaciji. Ne treba mi književnost da bih otvoreno progovorio o nečemu iz svog života ili o tome što mislim o ovome ili onome: imam za to društvene mreže, intervjue, tekstove, izjave... Meni se čini da u književnosti načelno nema mjesta za ‘otvoreno progovaranje’, uz iznimke koje potvrđuju to pravilo. Ništa od onoga za što netko misli da je autobiografska istina o piscu možda nema nikakve veze sa stvarnom istinom. Ne treba književnosti stalno stavljati oko nogu taj mlinski kamen autobiografskog, osobito ne danas, kada doslovno svatko ima priliku i platformu da iznese što ga tišti i što je proživio. Književnost bi – uz neophodnu estetsku dimenziju – trebala biti drukčija vrsta istine, istinitija istina, pa čak i kad se sasvim zasniva na dokumentarnosti, čak i kad se deklarira kao dokumentarizam.

BestBook: U priči ‘Sin’, čiji su osnovni gabariti preuzeti iz obiteljskog obračuna koji je ne tako davno punio novinske stupce, žena koja se stjecajem okolnosti iz supruge i majke pretvori u ubojicu, za javnost i pravosuđe je krvnik a za vas žrtva. Ključni je lajtmotiv začarani krug mržnje i manipulacije uzrokovan konzervativnim nazadnjaštvom. Umjesto da se kao društvo odmaknemo od plemenske logike tipa ‘oko za oko, zub za zub’, takozvani ‘povratak temeljnim obiteljskim vrijednostima’ nova je mantra prevladavajućeg licemjerja unutar kojeg su sve žrtve dopuštene, ‘u ime obitelji’. Kako to objašnjavate? Zašto u hrvatskom društvu, kako se čini, opstaju tradicionalna vrijednosna mjerila 19. stoljeća?

Pripovijetka ‘Sin’, odnosno njezine osnovne konture, zasniva se na nekolicini slučajeva u Hrvatskoj i susjedstvu u posljednjih dvadesetak godina u kojima je žena u samoobrani ubila svog muža, pri čemu je gotovo uvijek žena ta koja dolazi iz socijalno bespomoćnijeg ambijenta, iz deklasiranih slojeva. Dakle, nije u pitanju samo jedan – možda najpoznatiji – takav slučaj kod nas, nego više njih. Takva žena lako postane žrtva bijesa i osvete, jer to je valjda prvo što se velikoj većini roditelja javi u suočenju s tako strašnim i šokantnim događajem kao što je nasilna smrt vlastitog djeteta. Nas se prešutno odgaja da je osvetnička reakcija ispravna, da takva reakcija odražava odanost i snagu, da je opraštanje i racionalno nadilaženje bola i traume za slabiće i plašljivce, pa se onda tako ponašaju i tijela vlasti, na čelu sa sudovima, i lokalna sredina, i javnost. Ta vrsta osvete ovdje uvijek nailazi na razumijevanje i podršku sistema i narodnih masa. Žena koja je ubila nema gotovo nikakvih izgleda u tom srazu jer je sama protiv svih i sama protiv bijesa koji ne splašnjava.

Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu/BestBooku koji je na kioscima od petka 4. prosinca