Arhiv krije tajne: Što su Šeks i Čolić radili s bivšom Udbom

Arhiv s dosjeima bivših komunista, pripadnika Službe državne sigurnosti i njezinih žrtava, ni ubuduće neće biti transparentan. Do zanimljivih papira ćete moći doći kao i do kredita u banci - tek kad dokažete da vam nije potreban. Nekolicina zainteresiranih korisnika arhiva u ožujku je novinarima RTL-a ispričala s kakvim su se sve poteškoćama sreli.

- Nedavno sam tražio dokumente iz 1971. za koje se mora tražiti dozvola SDP-a. Onda to traje i često SDP odbije, pri čemu sam siguran i znam da u tim dokumentima nema ništa osjetljivo ni problematično za osobe koje su još žive - rekao je povjesničar Hrvoje Klasić. 

Odvjetnik obitelji Stjepana Đurekovića je osam mjeseci čekao dozvolu za pregled arhive. Kad je napokon ušao u arhiv, bio je razočaran.

“Mi smo gledali razdoblje od 1982. do 1984., održalo se oko 180 sjednica, a polovica spisa fali. Fali spis cijele sjednice”, rekao je novinarima. 

Arhiv pročešljan već 1991.

Problem s materijalima je nastao znatno prije nego što je građa stigla u Hrvatski državni arhiv. 

“Dva su razloga. Jedan je da je već prije pročišćeno, a drugi da puno toga u arhiv nije ni ušlo”, smatra Pavlović. 

U knjizi koja se upravo pojavila na kioscima “Krvava ruka Udbe: Tajne hrvatskih arhiva” istražili smo što se dogodilo s arhivskom građom te, uopće, inventarom i tehnikom bivše Udbe, uspjevši dobiti i uvid u neke od dokumenata koji su bili skrivani od očiju javnosti. Sigurno je da će se neki ljudi pobrinuti da tako dugo i ostane...

U Šeksovu dosjeu su informativni razgovori koje su s njim vodili djelatnici Službe sigurnosti, od kojih su neki i danas živi. Među njima je i Z. P. iz Osijeka, koji živi u Istri. Patrijarh HDZ-a bio je u raljama službe od “PTT afere” 1971. godine. Razgovori su trajali satima i otkrivaju bezbroj pojedinosti, no za objavu će biti potrebno utvrđivanje autentičnosti, a potom i zadovoljavanje drugih zakonskih uvjeta. Čini se da bez Mosta u Vladi do toga neće doći tako skoro.

Evo nekoliko odlomaka iz knjige:

- U političkoj realnosti neku vrstu insajderske rekonstrukcije rada komunističkog SDS RH napravili su, opet za novu službu neovisne Hrvatske SZUP (Služba za zaštitu ustavnog poretka), Josip Perković i Jan Gabriš. Zove se dugo i dosadno: Rekonstrukcija Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove SR Hrvatske od 1. siječnja 1980. do 30. svibnja 1990. Taj je rad objavljen u ograničenoj nakladi 1999. i “liferovan” za potrebe Obavještajne akademije dr. Mire Tuđmana, predsjednikova sina i jednog od začetnika hrvatskog obavještajnog sustava. Stari Perki i kolega Gabriš, onako iz prsta, napisali su temeljne stvari o onome što su i gdje radili do raspada SFRJ i komunizma u Hrvatskoj.

Poslagali su Uprave, od I. do XI. plus dva samostalna odjela (za suradnju sa stranim službama i onu za opće poslove), dodali malo insajderskih podataka i koliko je bilo zaposlenih Srba, Hrvata i drugih. Ali ništa bitno i senzacionalno. Korektno i dosadno. Prave tajne ostale su lebdjeti kao točan iznos duga Todorićeva Agrokora.

Ako ćemo o legendama s početka hrvatske državnosti, prvi su u sasvim sačuvane arhive SDS RH ušla dva jako mračna tipa. Kako se ne želimo izlagati različitim sudskim tužbama, nećemo tu gospodu (s opsežnim sudskim dosjeima i presudama za ozbiljna kaznena djela iz bivše SFRJ, ali i nekih država predvodnica zapadne demokracije) imenovati. 

Genijalci su odmah imali poslove s Udbom

Ukratko, osim netaknutih osobnih kartona suradnika, operativnih veza i svih drugih dokumenata (više ili manje kompromitirajućih), ta dvojica su “mrknula” i gomilu praznih obrazaca te originalne pisaće strojeve. I pokrenuli su prvi hrvatski start-up. Kako? Vrlo ingeniozno, kako već funkcioniraju zločinački umovi iz pasivnih krajeva naše i jedne nama susjedne države. Počeli su, pod slabim noćnim svjetlom, ispunjavati one prazne obrasce. Ta je poduzetnička djelatnost krenula u dva smjera: političke kompromitacije i sasvim banalne zarade. Ovo prvo sasvim je očekivani obračun s javnim osobama koje su im se iz nekog razloga zamjerile pa su štancali dosjee i dijelili ih okolo kao Mamić jeftine ulaznice za Dinamove tekme u HNL-u. 

Drugo je uglavnom išlo u izvoz. Tražili bi bogate gastarbajtere i suočili ih s postojanjem stanovitih tajnih dosjea o njihovim navodnim kontaktima s agentima Udbe. “Vidi Mate, ja znam da si ti naš. Ja, eto, znam da podupireši našu stvar, ali kume, zamisli da netko to vidi. Ja ti to mogu nabavit’, u originalu, ali koštat će te.” (Mate je, za potrebe ove knjige, izmišljeni identitet vlasnika restorana i konačišta s 12 soba u predgrađu Münchena). Onda bi se Mate iz petnih žila pokušao sjetiti s kime je sve razgovarao u zadnjih 20 godina otkad je u stigao u Njemačku.

Vrti film u glavi, vrpolji se, pa odustaje. “Daj da vidim te papire”, konačno kaže našim startupovcima.

“E kume, koštat će to osam ‘iljada maraka. Nije za mene, majke mi. Traže oni drugi”, dobiva lakonski odgovor. 
I što sad? Mate plaća, u ruke mu tutnu sasvim originalan dokument, ali sasvim izmišljenog sadržaja. Ali Mate je sretan. Riješio se Udbine kletve. To da nikad nije postojala znaju samo ona dvojica. Mnogo novca se tako okrenulo u tom ozbiljnom poduzetničkom projektu. Malo praznih Udbinih obrazaca i nekoliko pisaćih strojeva. Savršeno. 

>>>>Cijeli tekst o arhivima Udbe pročitajte u Expressu