Što se zbilo u Sisku 22. lipnja 1941. i zašto je Tuđman odlučio da je današnji dan praznik?

'Dan antifašističke borbe' za vrijeme Jugoslavije nije postojao kao blagdan već ga je uveo Franjo Tuđman kako bi Hrvatskoj pridao prvenstvo u antifašističkom ustanku. Naime, za vrijeme komunizma i Jugoslavije kao Dan ustanka (Dan borca) na jugoslavenskoj razini obilježavao se 4. srpnja (baš kao i američki Independence Day), u povodu službenog poziva KPJ upućenog narodima Jugoslavije na ustanak protiv Nijemaca i Talijana, a kao Dan ustanka u Hrvatskoj slavio se 27. srpnja, kad je, 1941. godine, došlo do više nego kontroverznih događaja u Srbu.

POGLEDAJTE VIDEO: Dan antifašističke borbe

Pokretanje videa...

VIDEO

Što se zbilo u Sisku 22. lipnja 1941. i zašto je Tuđman odlučio da je današnji dan praznik? | Video: KanalRi

Franjo Tuđman smatrao je, pak, da su jugoslavenske vlasti namjerno ignorirale činjenicu kako se prvi partizanski odred na području Jugoslavije okupio baš u Hrvatskoj, kraj Siska, 22. lipnja 1941. godine. Kako bi naglasio antifašistički imidž Hrvatske, što je bilo važno i zbog međunarodnog položaja naše zemlje, predsjednik Tuđman odlučio je da se 22. lipnja u Hrvatskoj obilježava kao Dan antifašističke borbe.

Za bolje razumijevanje važnosti tog dana, treba se vratiti u prošlost i objasniti što se dogodilo 22. lipnja 1941. godine, radi kojeg se taj dan obilježava kao Dan antifašističke borbe.

U Hrvatskoj se 22. lipnja obilježava Dan antifašističke borbe u spomen na osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda. Nacistička Njemačka ujutro 22. lipnja 1941. napala je Sovjetski Savez u operaciji pod kodnim nazivom Operacija Barbarossa. Tim napadom poništen je pakt Ribbentrop-Molotov o nenapadanju između te dvije sile.  Zbog novonastalih okolnosti pripadnici Komunističke partije u Sisku našli su se u opasnosti te su se iz grada povukli u okolicu - najprije u selo Žabno, a potom u šumu Brezovicu pokraj Siska. 

Ondje su osnovali Prvi sisački partizanski odred te on od prvih dana izvodi diverzije, osobito na željeznici. Hrvatski antifašisti pozivom na borbu protiv fašističke okupacije zemlje 22. lipnja 1941. u Brezovici započeli su četverogodišnju borbu za narodnu slobodu i socijalna prava. Odred je tada imao 77 boraca, predvodili su ga zapovjednik Vlado Janić Capo i komesar Marijan Cvetković, a njegov pripadnik bio je i pokojni general Hrvatske vojske Janko Bobetko. Kako su u odredu većinom bili Hrvati, borilo se uglavnom na hrvatskom području. Taj partizanski odred bio je prva antifašistička postrojba ne samo u Hrvatskoj, nego i u ovom dijelu Europe, koja je krenula u oružanu borbu protiv Hitlerove nacističke Njemačke, ostalih fašističkih okupatora i domaćih im pomagača.

U Hrvatskoj je osnutak sisačkog odreda označio početak organizirane narodnooslobodilačke borbe u kojoj je aktivno sudjelovalo više od pola milijuna hrvatskih građana. U postrojbama Narodnooslobodilačke vojske (NOV) borilo se oko 230.000 boraca iz Hrvatske, a na njezinu teritoriju stvorene su 52 brigade, 17 divizija i pet od ukupno 11 korpusa NOV-a. Počevši od Siska, antifašistički ustanak u Hrvatskoj razvijao se postupno te je s vremenom sve više pripadnika hrvatskog naroda pristajalo uz partizanski pokret. Za vrijeme Drugog svjetskog rata na području Hrvatske pod kontrolom antifašističkog pokreta Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) obavljalo je vrhovnu zakonodavnu i izvršnu funkciju, da bi 1945. godine ZAVNOH prerastao u Narodni sabor Hrvatske. Završetkom Drugog svjetskog rata 1945. godine konstituirana je Narodna Republika Hrvatska kao federalna jedinica ondašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a koja je iz tog rata izašla kao pobjednica, na strani savezničkih snaga.

Taj je datum inače već godinama točka prijepora između dvije struke u javnom životu - oni koji tvrde da je cijela priča komunistička izmišljotina i oni drugi koji sve gore navedeno potkrepljuju povijesnim činjenicama. U proteklih četvrt stoljeća o ustanku u Srbu desničarska (pa dijelom i proustaška) propaganda ispisala je tisuće kartica teksta i u novije vrijeme zatrpala internet tvrdnjama da se radi o “kontroverznom” događaju, štoviše, da je to bio “četnički zločin genocidnih razmjera započet od četničke rulje… organiziran od pripadnika četničkog pokreta Draže Mihajlovića… smjerajući istrebljenju hrvatskog naroda u cjelini”. No, to nije točno - ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici, iako su neki njihovi pristaše u ustanku marginalno sudjelovali i počinili zločine. Ustanak je bio simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva kojem je prijetio ustaški genocid i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika, napisao je Ivo Goldstein.

Goldstein je također napisao i ovo: Početna je laž iz neoustaških izvora, na kojoj počiva sva daljnja argumentacija, da prije ustanka u Lici Srbi nisu bili ugroženi od vojnih ili redarstvenih postrojbi NDH. Činjenice govore upravo suprotno. Srbi u NDH bili su zakonski diskriminirani i egzistencijalno ugroženi već od prvih dana po uspostavi te države - zabranjena je ćirilica, bili su masovno otpuštani, izbacivani su iz kuća i stanova (policija je 8. svibnja 1941. naredila da se Židovi i Srbi isele iz sjevernih dijelova Zagreba), itd. O krajnjim ciljevima tih akcija na javnim su skupovima tih tjedana govorili ustaški ministri i visoki dužnosnici. Predsjednik Zakonodavnog povjerenstva Milovan Žanić je 2. lipnja 1941. u Novoj Gradiški rekao: "Ustaše! Da znate: ja govorim otvoreno. Ova država, ova naša domovina, mora biti hrvatska i ničija više. I zato oni koji su došli ovamo, ti treba i da odu. Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog i nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba koji su nas stotine godina ugrožavali i koji bi nas ugrozili prvom zgodom. Mi to ne tajimo, to je politika ove države i to kad i izvršimo, izvršit ćemo samo ono što piše u ustaškim načelima."