Što ga desnica snažnije ruši, to ga dio ljevice zdušnije spašava

Vidite kako se kockice lijepo slažu.

Dok radikalna desnica, pučisti i Karamarkovi spavači postojano rade na slabljenju i rušenju Andreja Plenkovića, SDP-ovi otpadnici sve više prelaze na Plenkovićevu stranu. Ubijajući tako jednim udarcem dvije muhe: spašavaju njegovu Vladu, a s njom i svoje saborske fotelje do kraja mandata.

Nakon Tomislava Sauche, prvog SDP-ovca koji je digao ruku za HDZ-ovu vladu, sada u redove vladajuće većine službeno prelazi i Zdravko Ronko, bivši požeški SDP-ovac koji je postao član saborskog kluba Milana Bandića.

A baš jutros Milanka Opačić, još jedna Milanovićeva uzdanica, objavila je kako izlazi iz SDP-a zato što se on pretvara u "marginalnu stranku". Već padaju oklade za koga će Opačić dizati ruku u parlamentu, ali koeficijent nije velik: Opačić se mora izguštati saborske plaće dokle god još može.

Desnica, ljevica, centralno

Sve to odvija se paralelno s pritiskom HDZ-ove i radikalne desnice na premijera Plenkovića. U Vukovaru se najavljuje prosvjed branitelja, udara se na Plenkovićeva partnera Milorada Pupovca, u Europarlamentu Karamarkovi spavači glasaju za Viktora Orbana protiv EU, a i Kolindu Grabar Kitarović se sve više gura prema HDZ-u.

I tako, dok desnica ruši premijera, ljevica ga spašava.

Ili još bolje ovako: dok Plenkovića ruše njegovi iz stranke i njegovi s desnice, u parlamentu ga spašavaju oni koji bi ga trebali rušiti.

A sam Plenković trebao bi više strahovati od vlastite stranke, nego od svih oporbenih stranaka stavljenih na hrpu. S Davorom Bernardićem na čelu.

Premijer tako može strahovati od ulice, prosvjeda i nekakvih mračnih sila koje je Lovro Kuščević sinoć na televiziji optužio za organizaciju vukovarskog prosvjeda, ali još uvijek može pronaći utjehu u Hrvatskom saboru. I još uvijek može u njemu dominirati, kako je to bilo jutros na Aktualnom prijepodnevu.

Prava oporba

Jedina opozicija Plenkoviću postala je HDZ-ova desnica, paraobavještajno podzemlje, šatoraši i stožeraši koji na njemu treniraju iste recepte kao svojedobno i na SDP-u, dok mu ona prava oporba omogućava opstanak, ali i oslonac za daljnje preživljavanje na vlasti.

Ovakav SDP bio bi sigurno lagan zalogaj: za pobjedu na izborima, ali i za čerupanje nakon izbora.

Zato Plenković može paničariti zbog Vukovara, sazivati Ivana Penavu u Zagreb, postrojavati braniteljske udruge, slati emisare među braniteljsku populaciju i prozivati zavjerenike, gasiti vatru kako god stigne i umije, jer zna da mu jedino na toj strani političkog spektra prijeti opasnost.

Zapravo, situacija je pomalo i paradoksalna: što desnica više pritišće Plenkovića, to će on pronaći više saveznika na ljevici.

Ne samo oportunista i karijerista u parlamentu, već i realista na javnoj i političkoj sceni koji znaju da je Plenković, čak i ovakav kakvim se dosad pokazao - kolebljiv, prijetvoran, kompromitiran Agrokorom - snažnija prepreka desnici od ovakvog SDP-a i ovakve ljevice. Pa čak i ako se u Saboru dižu ruke skupa s najgorim egzemplarima te ekstremne desnice. 

Puzajuća orbanizacija

Orbanizacija Hrvatske, kako su to napomenuli jučer čelnici IDS-a i GLAS-a, ide dalje i pod Plenkovićem. Nastavlja se povijesni revizionizam, rehabilitacija ustaštva, dovode se u pitanje Ustav i zakoni i europske vrijednosti kroz glasove HDZ-ovih europarlamentaraca. Ali još uvijek Plenković kotira kao brana upravo takvoj orbanizaciji. Tim više što se protiv njega snažnije dižu Darko Milinović, Ivan Penava i mnogi drugi.

Sve to sliči na pat poziciju. Desnica ruši, ljevica spašava. A Hrvatska balansira na rubu provalije koja vodi u mađarski i poljski scenarij. 

Doduše, taj scenarij je već na snazi, čak i pored Plenkovića, dovoljno je pogledati posljednja veličanja osuđenih zločinaca, službene komemoracije ustašama, gafove javne televizije koja ustaške logore za djecu pretvara u dječje domove...

Plenković se protiv toga ne bori. On samo pazi da sve to ne ode predaleko.

I tako smo dobili puzajuću orbanizaciju.

Raspad oporbe, jačanje desnice, ugrožavanje institucija, prekrajanje povijesti. Kockice se doista slažu. Ali na više načina.   

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.