Što bi bilo kad bi bilo

U rano jutro 6. travnja 1941. skupina njemačkih borbenih aviona ušla je u jugoslavenski zračni prostor. Njihov cilj, ili bolje rečeno meta, bio je Beograd. Bombardiranjem tog grada uz kopnenu invaziju iz više smjerova započeo je Drugi svjetski rat na tlu Kraljevine Jugoslavije. Je li rat bio neminovan? I, možda još važnije, jesu li njegov tijek i posljedice morali biti baš onakvi kakvi su bili? Profesionalnim povjesničarima ovakva su pitanja nebitna jer predmet njihovog interesa nije ono što se moglo dogoditi nego isključivo ono što se dogodilo. Međutim, kako ovo nije znanstveni tekst, dopustit ću si jednu kratku analizu po principu “što bi bilo kad bi bilo”.

Postoje povijesni događaji koji su se odigrali kao rezultat dugo i pomno planiranih aktivnosti. Međutim, postoje i oni koji su se dogodili slučajno, a onda kao takvi izazvali neke od najvažnijih događaja u ljudskoj povijesti. Evo, primjerice, Prvi svjetski rat. Nema spora da je Europa na početku 20. stoljeća podsjećala na bure baruta. Ali svako bure ne mora eksplodirati, a i eksplozija može varirati jačinom. Po svemu sudeći, događaj koji je bio glavni okidač za početak rata bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu. A on je doslovno rezultat dvije slučajnosti. Prva, vozač automobila u kojem je sjedio budući car zalutao je i skrenuo u krivu ulicu. U tom trenutku naletio je na Gavrila Principa koji je već odustao od atentata i krenuo kući. Druga slučajnost. Liječnici su procijenili da je Franjin život doista ovisio o milimetrima. Da je metak završio samo malo lijevo ili desno, prijestolonasljednik bi preživio. Tako su dvije slučajnosti potaknule lančanu reakciju koja je svijet odvela najprije u Prvi, a uskoro i Drugi svjetski rat.

A kad smo kod Drugog, na našem tlu, evo nekoliko neplaniranih okolnosti koje su tok povijesti okrenule u potpuno nepredviđenom smjeru. Prvo, Jugoslavija je napadnuta zato što je skupina oficira u Beogradu, potpomognuta britanskom tajnom službom, 27. ožujka 1941. izvršila puč i time dovela u pitanje sporazum potpisan s Njemačkom i Italijom samo dva dana ranije. Da nije došlo do državnog udara, Jugoslavija vjerojatno ne bi bila napadnuta i doživjela bi sudbinu sličnu Mađarskoj, Bugarskoj ili Rumunjskoj. Drugim riječima ne bi bila raskomadana niti bi nastala Nezavisna Država Hrvatska. Što ne znači da jugoslavenska vlada ne bi uvela rasne zakone i da Židovi i Romi ne bi postali žrtvama holokausta i genocida. Ali bez invazije i okupacije oružani otpor (predvođen komunistima) vjerojatno se ne bi dogodio. Međutim, državni udar je proveden i Hitler se odlučio osvetiti.

Tu dolazimo do druge slučajnosti. Odlučivši raskomadati Jugoslaviju, Treći Reich i Italija pristaju da na dijelu njezinog teritorija stvore NDH. Pitanje je bilo koga postaviti da upravlja tom državom. Prvi i jedini logični izbor bio je HSS kao apsolutno najjača hrvatska stranka. Zato krajem ožujka i početkom travnja u Zagreb dolaze Hitlerovi opunomoćenici kako bi vođu HSS-a Vladka Mačeka nagovorili na suradnju. Nakon njegove odbijenice odlučeno je da se na vlast instalira javnosti slabo poznat i organizacijski gotovo nepostojeći ustaški pokret. Što se dogodilo dolaskom ustaša na vlast svima je poznato.

A što bi se dogodilo, ili ne bi, da je vlast preuzeo Vladko Maček? Genocid nad židovskim i romskim stanovništvom teško bi bio izbjegnut, ali do genocida nad Srbima gotovo sigurno ne bi došlo. A bez životno ugroženih Srba partizanski pokret ne bi bio ni približno uspješan, što posljedično znači da bi komunisti teško mogli računati na ključnu ulogu u formiranju vlasti nakon rata. Dakle, Maček na čelu NDH ne samo da bi utjecao na razvoj događaja tijekom nego i nakon Drugog svjetskog rata. Jedna premisa otvara, naravno, niz mogućih zaključaka. Svima je zajedničko da će ostati tek u sferi spekulacije.

Jer 6. travnja Jugoslavija jest napadnuta, uskoro okupirana i raskomadana. Umjesto Mačeka vlast u novostvorenoj NDH preuzima Ante Pavelić, čime počinje najmračnija epizoda u hrvatskoj povijesti. A bila bi i daleko mračnija da nije bilo onih hrabrih Hrvatica i Hrvata koji su pristupanjem partizanskom pokretu pokazali ne samo da ne pristaju na okupaciju i suradnju s fašistima i domaćim kolaboracionistima nego da su se protiv jednih i drugih spremni i boriti, i da će ih naposljetku i pobijediti. U nizu navedenih pretpostavki i neprovjerljivih ishoda to je ipak povijesno potvrđena činjenica.