Štefica: 'Jako dobro znam što je glad, zato se borim za djecu'

Umjesto da mirno živi umirovljenički život, umirovljenica iz Osijeka Štefica Čučak (80) već sedam godina radi najzahtjevniji posao koji je mogla pronaći.

Bavi se humanitarnim radom. Osnovala je i razvila svoju udrugu Rijeka ljubavi u neprofitnu organizaciju koja najaktivnije skrbi o obiteljima koje imaju jedini zajednički nazivnik - gladni su!

Udruga ima čak 750 obitelji ili 3000 članova i svakoga mjeseca ona im podijeli paketa hrane za oko 80 tisuća kuna. Dijeli im sve što dobije od donatora i sponzora, kojih je sve manje, pa Štefica većinu dana provede na telefonu u potrazi za novim donacijama i moleći za pomoć u ime sve gladne djece koja joj dolaze na vrata. Štefica je otvorila i jedinu socijalnu samoposlugu u Osijeku, organizirala kuću za prihvat djece i obitelji djece oboljele od tumora koja se liječe u Zagrebu, osnovala i jedinstvenu u Hrvatskoj socijalnu trgovinu s odjećom i obućom te pokrenula niz drugih humanitarnih projekata.

U uredu je okružena velikim brojem zahvalnica, plaketa, nagrada, a vlasnica je i dvije Povelje humanosti koje joj je dodijelila Osječko-baranjska županija te priznanja Pečat grada Osijeka.

- Mogu slobodno reći da sam trenutačno najveći prosjak u Hrvatskoj. Humanitarnim radom bavim se cijeli život. U humanosti ne možete glumiti - ili ste humanist ili niste. Taj je posao iznimno težak i nitko ga neće raditi jer je skup, zahtjevan i traži od vas maksimum. Otkako se time bavim naučila sam puno o ljudima. Oni siromašni i gladni su skromni, a oni bogati i bahati su sebični, stalno gladni, ali novca, i nemaju sluha za druge. To se, nasreću, ne odnosi na sve, ali začudili biste se kad bih vam rekla tko je od naših poznatih i uglednih političara, poduzetnika, čak i milijunaša, upravo takav - kaže Štefica koja se ne ustručava zaustaviti ili nazvati bilo koga i pitati za pomoć.

- Našu udrugu nitko ne financira, nismo na proračunu, ne dobivamo donacije iz robnih rezervi, znači, ovisimo samo o donatorima, OPG-ovima, puno malih ljudi koji svakodnevno odvajaju od svojih plaća i mirovina kako bi dali nama. Mi smo iznimno transparentni i u udruzi ne ostaje ni kuna, sve ide za gladne. Nemamo čak ni odgovarajuću tehnologiju i opremu, a računalo sam kupila sama od svoje mirovine - kaže Štefica dodajući kako ona, kad zapne, ide do kraja, bez stida i srama, makar joj kažu i da je “luda baba”.

- Mogu mi reći što god žele, ali nemate pojma kakva je sreća i zadovoljstvo vidjeti osmijeh malog djeteta ili starice, kad im dajete vrećicu punu hrane, poklona, slatkiša... To se ni s čim ne može mjeriti - dodaje Štefica koja se humanitarnim radom počela baviti još kao mlada žena.

Kao dijete je otkrila što znači biti gladan jer je odrastala u radničkoj obitelji, s ocem alkoholičarem i mamom koja nije puno marila za to.

- Teško mi je pričati o tome. Kad sam bila mala, mama me je ostavila kod bake u Mađarskoj. Dovela me nazad u Osijek kad sam trebala krenuti u školu. Govorila sam samo mađarski, teško hrvatski, pa su me druga djeca sprdala, bila sam nesretna i odbačena. Otac je sve popio što smo imali pa sam često bila željna kruha i masti. O, da, znam dobro što je glad. Možda stoga ne mogu podnijeti vidjeti gladnu djecu i njihove majke - prisjeća se Štefica svojeg djetinjstva s “knedlom u grlu”.

Udala se rano, zaposlila u Elektrometalu kao knjigovođa, a bila je i tajnica Sindikata. U njezinoj tvrtki nije bilo nenaplaćenih dugova, sve je to Štefica dotjerala do kraja. U braku je rodila kćer, koja je danas liječnica opće prakse.

Nakon što joj je 2008. umro suprug, odlučila je da ne može sjediti u kući. Odabrala je opet humanitarni rad.

- Bila sam jedno vrijeme u politici, u SDP-u, jer sam mislila da su oni socijalna, radnička stranka koja se zalaže da svima bude bolje. Radila sam samo humanitarne poslove, a onda sam shvatila da na tome bodove dobivaju samo lokalne političke zvijezde koje nemaju ni ‘H’ od humanosti, pa sam izašla iz stranke i osnovala udrugu Rijeka ljubavi. U našoj udruzi svi gladni imaju prednost, čak i oni koji nemaju socijalnu iskaznicu grada, imaju neka primanja, ali su im nedostatna da s njima prežive - kaže Štefica, koja se “bori” na svim frontovima kako bi svojim štićenicima osigurala hranu i lijekove. Nema ministarstva kojemu nije poslala apel za pomoć, bilo da je riječ o hrani, namještaju, odjeći, pa do traženja prijevoza za donacije koje joj propadaju jer ne može naći kamione.

- Nekima sam našla smještaj, nekima namještaj, nekima posao. U sukobu sam s dijelom Crkve jer rad njihova Caritasa smatram neprimjerenim potrebama ljudi. Ipak, iako dajem cijelu sebe, uvijek ima nezadovoljnih i onih koji smatraju da su zakinuti. Svejedno sam ponosna na to što radim, ali bih bila najsretnija kad bih konačno stavila ključ u bravu i rekla: ‘Nema više gladnih’ - kaže Štefica, koju ipak slome sve te emocije i nemoć.

- Teško je sve to gledati. Djecu pogotovo. Dođu tu kao siročići, neki pothranjeni, neki zlostavljani, a jedino što možeš dati im tu vrećicu hrane koju će možda, ako je mama dobra domaćica, imati sljedećih nekoliko dana. Dođu mame pa istresu preda me sav svoj jad, bijedu i tugu te im bude lakše - otkriva i drugi dio svojeg posla Štefica.

Prije godinu dana imala je i srčani udar, ali se odmah nakon kratkog oporavka vratila u udrugu. Unatoč tome, Štefica je puna ideja za buduće projekte. Voljela bi osnovati udrugu nezaposlenih, koja ne postoji u osječkoj županiji, ali ne može naći osobu koja bi tu radila, tražila poslove za nezaposlene direktno na terenu i vodila brigu da se poštuju zakoni koji se odnose na zapošljavanje. Voljela bi i organizirati niz predavanja u osnovnim školama kako bi se malu djecu educiralo o potrebi humanitarnog rada, zaključuje neumorno energična Štefica.

Stalno novi projekti i izazovi

Nastojim promijeniti taj glupi zakon po kojemu se trgovcima i proizvođačima hrane više isplati robu pred istekom uništiti nego donirati. Izborili smo se da se neki lijekovi nađu na listi HZZO-a i da ih se više ne mora plaćati.