Milan Sijerković, koji je preminuo u ponedjeljak u 84. godini, slučajno je postao televizijski meteorolog 1968. godine. Prognoze vremena su ga privukle još u poratnom djetinjstvu u Boki Kotorskoj...
TAKO JE POČEO
'Stariji ribari su znali sprema li se oluja. I ja sam to htio znati'
Gospodina Sijerkovića poznajem od kada sam bila studentica na fakultetu, a on mi je bio profesor. Poslije mi je godinama bio šef i prijatelj. Nemam riječi za opisati takav gubitak, rekla nam je kratko bivša šefica Državno hidrometeorološkog zavoda Nataša Strelec Mahović o svojem dugogodišnjem kolegi Milanu Sijerkoviću koji je preminuo u ponedjeljak.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:05
Tužnu vijest objavilo je Hrvatsko meteorološko društvo na svojoj Facebook stranici. U nekoliko minuta ispod objave javili su se brojni ožalošćeni gledatelji, kolege i prijatelji. Legendarni hrvatski meteorolog, prognostičar i publicist stekao je popularnost kao simpatično i druželjubivo lice s TV ekrana. Vremensku prognozu je prezentirao na jedan zanimljiv i veseli način što su i cijenili njegovi gledatelji. Svoje putovanje u svijet meteorologije započeo je kao student na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu na kojem je diplomirao 1961. godine.
Nakon toga odlazi raditi u Titograd jer je bio tamošnji stipendist, a dvije godine kasnije vraća se u Zagreb. Na PMF-u je radio kao predavač, a godinama je pisao za novine. Prvu vremensku prognozu gledateljima Hrvatske radio televizije (tada Televizije Zagreb) predstavlja 1968. godine i od tada postaje najdugovječniji meteorolog na televiziji.
Po odlasku u mirovinu počeo je honorarno raditi kao TV meteorolog za Novu TV. U svojoj karijeri neumorno piše o prognoziranju vremena. Napisao je stotinjak znanstvenih i stručnih meteoroloških radova te slikovnica za djecu. Za svaku svoju knjigu potrudio se prikupiti pučke izreke koje se odnose na područja i mjesta o kojima je dosad pisao. Sam je izjavio kako su mu jedne od najdražih izreka ‘Božićnom jugu i tetkinom kolaču ne treba se radovati’ i 'Grmljavina, konjski topot i ženski plač kratko traju'. Za svoj doprinos popularizaciji znanosti dobio je državnu nagradu “Fran Tućan”, a Hrvatsko meteorološko društvo mu je 2016. dodijelilo priznanje za nesebičan rad u meteorologiji i klimatologiji, te popularizacije struke.
Rodom iz bokokotorskog mjesta Baošić, već kao mali dječak zavolio je more i sve što je uz njega vezano. Vremenska prognoza ga je počela zanimati kada i ribolov. Za portal Zrnca mudrosti uz šalicu kave svojedobno je ispričao što ga je navelo na meteorologiju.
- Ne mogu reći da sam imao osobito sretno djetinjstvo. Ne iz obiteljskih razloga toliko, koliko su to ipak bile poratne godine kad se prilično oskudno živjelo, ali i kao svako djetinjstvo ostalo je puno lijepih uspomena, druženja s drugom djecom i slično. Uglavnom su uspomene vezane uz sve ono što djeca koja rastu uz more pamte - opisao je svoje djetinjstvo.
Na male ekrane je, govorio je, došao slučajno.
- Bilo je to razdoblje kad je televizija počela pokazivati veće zanimanje za meteorologiju. Bile su vjerojatno i neke ankete koje su pokazivale interes za vremenske prognoze. Tadašnje prognostičare je predvodio inženjer, moj prijatelj koji više nije živ, Tomislav Vučetić, a bio je još i kolega Ivo Rupnik i ja. I to su bili prvi televizijski meteorolozi. Bila je to 1968. godina - rekao je.
Interes za pučku meteorologiju je razvio na - ribarenju.
- Događalo se često da smo se ribarskim brodićima uputili izvan zaljeva Boke Kotorske. Kako u to doba nije bilo meteoroloških izvještaja, ali je uvijek bio stariji čovjek koji se malo više razumio u vrijeme, pa smo se mi ravnali prema tome. Onda je počeo moj interes kako on to predviđa vrijeme. Što ne znači da se koji put nismo vraćali kući promočeni od oluje, ali Bože moj i ja sam kao službeni meteorolog i koji put” promočio” - prisjetio se. .
Najhladnije zime kojih se sjećao bile su one iz 2. svjetskog rata.
- Sjećam se ratnih zima kad sam bio dječak, između 1942. i ’45. godine gdje je pao snijeg i u Boki Kotorskoj, a kako nisam imao cipele išao sam i po snijegu bos u školu. Naravno da nam je bilo mrzlo. Znam inače više iz literature da je na ljeto 1950. godine u Zagrebu izmjerena temperatura veća od 40 Celzijusa - ispričao je za Zrnca mudrosti uz šalicu kave.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
