Rođen sam 1984. godine u Splitu i, naravno, tamo je Hajduk glavni, svi za njega navijaju, osim mene, otkrio je osvajač srebrne medalje na OI u Tokiju Damir Mikec
'SJEĆAM SE I RATA'
Srpski olimpijac rođen u Splitu: 'Govorio sam da sam za Hajduk, a kući sam navijao za Zvezdu'
Prvu medalju za Srbiju na Olimpijskim igrama u Tokiju osvojio je rođeni Splićanin, Damir Mikec.
O osvajaču srebrne medalje u streljaštvu malo se toga znalo. Tek da se u djetinjstvu bavio karateom, plivanjem i veslanjem, te da za Srbiju nastupa od OI u Pekingu.
U Tokiju je samo kratko odgovorio da je otišao iz Dalmacije 1991. zbog dobro poznatih razloga, a nešto kasnije je detaljno opisao djetinjstvo i okolnosti u kojima je njegova obitelj napustila njegov rodni grad. Sada je, za službeni kanal Crvene zvezde, progovorio o odrastanju u Splitu i o tome kako je počeo navijati za 'crveno-bele' u ranom djetinjstvu.
- Jednostavno se dogodilo, tada je Zvezda osvojila sve što se može osvojiti. Odmah sam osjećao ljubav prema Zvezdi. Rođen sam 1984. godine u Splitu i, naravno, tamo je Hajduk glavni, svi za njega navijaju, osim mene. Kod kuće sam navijao za Zvezdu, a na ulici sam morao govoriti da navijam za Hajduk - otkrio je Mikec, čiji je otac bio vojno lice u JNA.
Nakon što je počeo rat, s obitelji je otišao Herceg Novi, a zatim u Beograd.
- Sjećam se ja u Splitu i rata, aviona koji nadlijeću glavu i brodova koji su pucali sa mora na grad, kad se čulo ono bum-bum-bum. Čim se čuju sirene, gasilo se svjetlo i išlo pod stol. To mi je onako bilo najružnije iz mog odrastanja - ispričao je svojevremeno za Kurir.
U Split se prvi put vratio 2003. godine.
- I svega sam se sjećao iako sam otišao kad sam završio prvi razred i krenuo u drugi. Bio sam kod jednog prijatelja i iz centra grada sam došao do tog mog kraja Mertojaka, sjetio sam se i školskih dana, pa čak i nekih scena iz vrtića, recimo slikanje sa Djeda Mrazom... Imao sam uvijek veliku želju vratiti se, jake su bile uspomene i emocije. Otišao sam do osnovne škole, bilo je ljeto, praznici, a na ulaznim vratima spisak prvašića i sjetim se svojih prvih koraka, kako nas raspoređuju u vrstu kad smo ulazili u školu razred po razred i pogledam nazad u moju zgradu i tada kreću suze... Sjeo sam na klupu i plakao kao kiša. Tu sam se ispraznio i to je bilo baš jako emotivno, pogotovo zato što je tada i moja majka preminula. Sve se bilo skupilo. Ipak je to bio dio našeg života, a tamo više nemamo nikoga.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
