Srbić: Tatina bolest očvrsnula me i brzo sam morao odrasti...

Srebro s Europskog prvenstva ipak je bilo - u ruksaku. Tin Srbić (22) nakon sjajnog nastupa u Szczecinu svjetskom zlatu pridodao je još jedan veliki uspjeh za hrvatsku gimnastiku i potvrdio klasu.

- Zvala me žena u srijedu, pronašli su mi prtljagu u Berlinu. Trebala bi uskoro stići kod mene doma. A medalja je bila u ruksaku, slučajno sam je pronašao u kutiji. Bio sam uvjeren da je u koferu - kaže nam Srbić, koji je muku mučio sa žuljevima pripremajući se za nastup u Poljskoj.

- Nisam se mogao držati za preču, a morao sam raditi. Pa smo vezice zamotali oko ruke i kasnije to omotali flasterom, pa preko toga naše kožice. Bilo mi je lakše, ali onda nisam imao dobar hvat. Poludio sam, "neka i pukne", govorio sam si. Sve je prošlo na kraju super.

Pokretanje videa...

00:30

Video: Sanjin Strukic/PIXSELL/ilustracija

Život mu se jako promijenio otkad je u Montrealu 2017. postao senzacionalni svjetski prvak.

- Dosta toga ostvario sam dosta rano u karijeri, stvari koje sam općenito htio napraviti. Što god da sad napravim, ne može biti loše. Ljudi me pozdravljaju na cesti, pitaju: “Čekaj, jesi li ti onaj?”. Drago mi je to, ne toliko zbog mene, koliko zbog gimnastike. Ali ne stvara mi velik pritisak, kaže nam Tin nakon relaksirajućeg treninga u dvorani Sokola u centru Zagreba.

U podrumu te zgrade počeo se baviti gimnastikom s četiri godine, a ovih dana seli u dvoranu u Lučkom.

- Neće mi se biti teško oprostiti se jer ne odlazim u potpunosti. Četvrtkom i subotom trenirat ću i dalje tu. Nema smisla da tad odlazim u Lučko jer tim danima ne radim preču, više se radi snaga. Cijeli smo život ovdje pa bi bilo glupo da je samo tako napustimo - kaže Srbić, koji neće morati brinuti o ozljedama u oronuloj zgradi, kao što je to bilo u Sokolu:

- Radiš neke stvari koje su opasne po život i možeš se teže ozlijediti. Najvažnije je da nemaš strah koji ja, hvala Bogu, nisam imao. Za bolje nismo znali pa nisam mogao birati gdje ću trenirati. Želja mene, trenera, Marija Možnika i njegova trenera, bila je najvažnija, i svi smo se skupili i svi smo zaslužni što smo dobili novu dvoranu u Lučkom - rekao je Srbić i pojasnio na koje je sve zamke morao paziti u Sokolu:

- Sprava je sama po sebi ista kao na natjecanju, osjećaj je isti. Ali problem je što ovdje metar i pol od preče počinje parter, a na natjecanju nema 15 metara ničega, a kamoli da je parter tu. Znači, nemaš pravilan doskok, ja padam na parter na parter pa stavljamo strunjaču da ne padam između strunjače i partera. Nemamo ni adekvatnu jamu sa strunjačama, pretvrde spužve, preplitka je i još je zid dva metra od preče. I da sam htio nešto raditi, ne bih mogao. U Lučkom imamo jamu sa spužvama gdje možemo raditi nove elemente. Puno puta padaš kad to radiš i morao si imati sreće da padneš tako da se ne ozlijediš.

Pokretanje videa...

02:47

Video: Davor Javorovic/PIXSELL/Ilustracija

Ozljede su u gimnastici ipak neizostavan dio, pogotovo prilikom isprobavanja novih elemenata.

- Imao sam opasnih padova, ali nije se dogodilo ništa ozbiljno. Eventualno se nabiješ, ali nikakvi lomovi i to. Slomio sam ruku sa šest godina i imao sam problema s laktom jedno tri godine. Htio sam prestati jer nisam mogao trpjeti tu bol. Doktor Bojanić me operirao i već šest godina nemam nikakvu bol. Padovi su bili takvi da je moglo doći do težih ozljeda, ali imao sam sreće.

Taj lom ruke s 13 godina umalo mu je okončao karijeru.

- Veliki komad, pola hrskavice se odlomilo u laktu. Doktora je bilo strah da me operira jer sam bio u rastu. Pa onda miruj mjesec dana, pa probaj, i ne ide. I tako dalje i dalje... Nakon šest mjeseci rekao sam da više tako ne mogu i počeo sam tad raditi preču jer me samo tu nije toliko boljelo. Da nije bilo te ozljede, možda ne bih bio toliko dobar na preči. Tri i pol godine imao sam taj problem, svaki dan me boljelo. Jedan dan sam pukao i mislio sam da je to to, da je gotovo jer ne mogu više. Doktor je rekao da idemo operirati i riješilo se da nije moglo bolje. Nije mi pala želja, ali mislio sam da ne mogu više fizički to izdržati - kaže Tin.

Koliko je preča kao gimnastička disciplina opasna? Koliko je izdržljiva?

- Materijal je dobar sam po sebi, ona je elastična. Prije je pucala puno češće. Meni nije nikad. Ali pucaju te kožice. Nadam se da neće meni. Kad ti radiš neki element i kad ti samo pukne na jednoj ruci, to može biti jako opasno i događaju se teške ozljede. Pripremaš se za saskok i usred najvećeg zamaha ruka ti odleti i usred toga visiš na jednoj ruci, a u glavi si u saskoku. Ne znaš gdje si, to je toliko opasno. Možniku se dogodilo da mu pukne. Ništa mu se nije dogodilo, ali u Cottbusu su mu puknule sajle koje drže preču i sav se strovalio. Imao je problem s ramenom i na sudu je završio s organizatorima. Kakav je sport, očekivao bih da je puno više teških ozljeda nego je - rekao je Tin i dodao:

- Znam kakav je osjećaj doskočiti na pružene noge, samo se moraš moliti da ti ne otiđu koljena. Vidio sam ozljeda na preskoku, to je strunjača koja te neće spasiti ako padaš na glavu, samo ti može olakšati malo saskok. Ozljeđivali su ljudi na toj spravi rame, ligamente. Ne vrti mi se to u glavi hoće li mi se dogoditi, ali ne volim to gledati. Najteža ozljeda bila je u Riju, Francuz Samir Ait Said se plasirao u finale karika, ali zbog ekipe mora skakati preskok i dogodi mu se prijelom obje kosti noge, kao Eduardu. Ma joj, užas. I vratio se nakon godinu dana, sad je bio i u finalu Europskog prvenstva! Bilo bi i puno više ozljeda da nismo sposobni pasti.

- Kad radim letove, ako sam daleko od pritke, nosi me ravno na glavu. Moram u sekundi odlučiti što i kako da ne završim na glavu. Pa se okreneš i padneš na leđa. Otkad si klinac, naučiš kako pasti. To je dosta važno u našem sportu. Ne dogodi se trening da ne padneš. Uvijek bude nešto. Malo ode koncentracija i eto. Treba biti svjestan da je dosta kad nisi sposoban. Nekad mi ne ide na treningu, a ja idem i idem, a što više radiš to si umorniji... I na kraju poludim, vičem, derem se pa mi bude žao jer su to klinci čuli. Ali znam da im moram biti uzor. Popravio sam se puno, kad sam lud, odem u svlačionicu na deset minuta i vratim se. Emotivan sam oko treninga, zacrtam si nešto i tako mora biti. Često nije jer nisam robot.

Teško mu je vjerovati koliko mu se život promijenio od Montreala, a nedugo potom pobijedio je Luku Modrića u izboru za našega najboljeg sportaša.

- To je nevjerojatno. Da mi je netko prije tri godine rekao da ću biti u izboru s Lukom Modrićem, a kamoli da ću pobijediti, rekao bih mu da nije normalan. Nogomet je prepopularan da bi jedan gimnastičar mogao pobijediti Modrića. Ali na kraju je došlo do toga i stvarno mi je jako drago. Luka je u svom sportu jedan od najboljih na svijetu, kao što sam ja u svom i što se kvalitete tiče, tu smo negdje. Vjerojatno on gleda kako je nevjerojatno kad ja vježbam, kao što je meni nevjerojatno kad on savršeno doda vanjskom. On je sportaš najviše moguće razine i neka bude još 20 godina najbolji jer ta Rusija, nevjerojatno je da jedna Hrvatska dođe do finala Svjetskog prvenstva - kaže.

Gimnastikom se počeo baviti još s četiri godine, upravo u Sokolu, nakon što ga je otac Saša probao upisati na nogomet i hokej, ali nisu ga primili govoreći mu da je premalen.

- Najranija uspomena vezana za gimnastiku mi je da je nas 20 klinaca u maloj dvorani Sokola, u podrumu, treniramo i zabavno nam je. Trčimo u krug, radimo kolute i sjećam se da sam bio jako sretan i jedva čekao idući trening. Kasnije su prepoznali treneri da sam talentiran, prebacili me u veliku dvoranu i tu sam probao elemente.

U karijeri mu je puno pomogla psihologinja Renata Barić, koju mu je preporučio suradnik i veliki prijatelj Marijo Možnik.

- Došao sam nakon nje na prva dva zlata na Svjetskom kupu, nisam imao problema s nastupima, nego da probamo poboljšati što se može. Puno mi je pomogla jer inače nisam neka otvorena osoba, a s njom mogu pričati o svemu pa mogu biti opušteniji. A na natjecanju sam naučio da nastup nema veze s treningom prije. Prije toga vrtjelo mi se to po glavi.

O čemu točno razmišljaš uoči nastupa?

- Puno toga prolazi kroz glavu, milijun stvari. Čak i ne toliko obitelj i roditelji, nego npr. Na Europskom prvenstvu razmišljao sam o tome kako će svi ljudi koji poznajem gledati to na televiziji i da ih želim učiniti ponosnima. Pa sam razmišljao kako su ova dvojica prije mene napravili vježbe života, što ako ja fulam neki element. Ali kad dođem na spravu, kad pozdravim suca, sve mi se izbriše ako je i bilo negativnih misli.

Kad je 2015. prešao u seniore i izborio prvo finale na Svjetskom kupu u Cottbusu u Njemačkoj, doživio je bizarnu stvar nakon koje su mu se zaredali slabiji rezultati. Eh, da je prije toga mogao čuti savjete psihologinje...

- Cijela priprema i organizacija je na mom treneru Lucijanu Krceu, ja se o tom ne brinem i tu je super. Fora je bila u tome što je satnicu isprintao dva mjeseca prije, dosta je pedantan i ne voli promjene. Ali dogodilo se da su cijeli program u međuvremenu premjestili tri sata ranije - kaže Tin i nastavlja:

- Ležao sam u sobi s kolegom Matijom Baronom, pričao i gledao televiziju i čuo sam lupanje na vratima i psovke. Trener zove, pa gdje ste, a mi u hotelu. I mi jurimo taksijem, uletavam nezagrijan u dvoranu, a oni su već prozvali zamjenu i prošao je rok. Nakon toga zaredalo se nekoliko natjecanja gdje nisam bio dobar, ali očito se moralo tako dogoditi. Ne znam je li se ikad to nekom dogodilo. Treneru je još i danas vjerojatno teško, stalno mi se ispričavao, ali ja mu ne zamjeram...

Zbog gimnastike studij industrijskog inženjerstva i menadžmenta stavio na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu stavio je u mirovanje.

- Poslije SP-a u Montrealu odlučio sam staviti faks po strani. Shvatio sam da me ovo najviše veseli, probati ostvarivati dobre rezultate do Olimpijskih igara, a poslije ćemo vidjeti. Izašli su mi ususret na fakultetu i dali mi mirovanje. Jedini je problem što mi je ostao jedan jako težak predmet s druge godine, imam još jedan izlazak. Fakultet je nevjerojatno težak i divim se ljudima koji daju to u roku. Koliko ja dajem energije u gimnastiku, toliko bih morao davati u to. Volio bih se vratiti ako budem imao dovoljno volje i želje jer inače neću moći to završiti. Ali trenutačno mi to nije u fokusu, nego će, nadam se, biti nakon Tokija - govori Srbić.

Medalja na Olimpijskim igrama još je daleki cilj, prvo se mora na njih plasirati. Jer sustav kvalifikacija velika je zbrka.

- Katastrofa... Jedino ako si višebojac i ako si član momčadi, onda ti je lakše. Ograničeni smo na 98 gimnastičara koji idu na OI. Imate 12 ekipa plus višebojci, to je 75-80 mjesta i za sve ostale ostaje samo 18 mjesta. Da povećaju kvotu za 20-30 mjesta svi bismo otišli, a ovako se može dogoditi da netko tko je najbolji na SP-u ne ide jer je zeznuo na nekom natjecanju. Broji se samo zadnje SP u Stuttgartu i tamo moram ići u finale. Idu samo osvajači medalja, ali kvota se pomiče do zadnjeg finalista jer će tamo biti i oni koji su se već kvalificirali. Prvi put su omogućili kvalifikaciju i preko Svjetskog kupa, najbolja tri se boduju s osam nastupa i samo pobjednik ide dalje. Može se dogoditi da i jedan Zonderland, koji je najbolji u ovoj disciplini, ne prođe ako nešto zezne u kvalifikacijama SP-a, a nije prošao s momčadi.

Kako je imati tu čast ili peh da živiš u eri Epkea Zonderlanda (33), koji osvaja praktički sve što stigne?

- Na zemlji je, miran, normalan. Stariji je puno od mene, ima ženu i dijete, završio je medicinu. Super je ovako, pričamo na natjecanjima. Ne smatram to pehom kad se sjetim da sam prije tri, četiri godine gledao doma njega kako osvaja medalje, da ne govorim o Pekingu 2008., kad je on bio u finalu. A sad se borim protiv njega, to mi je motiv da mu dolazim što bliže, ponekad ga i pobijedim, dvaput sam već uspio. Kao kad netko krene trenirati nogomet pa sanja da će igrati s Messijem i Ronaldom i to mu uspije.

Iako je vrhunski gimnastičar, Tin dobar dio vremena troši prateći - nogomet.

- Prije 15-16 godina, točno se sjećam, na televiziji je bila utakmica Barcelona – Villarreal, tu sam se zainteresirao za nogomet jer je Ronaldinho izvodio čudesa. Naravno, za Dinamo sam bio od početka, iz Dubrave sam, haha. Nisam zavolio nogomet jer sam morao nego jer mi je zanimljiv. Nažalost, možda znam i previše toga, znam s kim City igra do kraja prvenstva, tko igra za Brighton i takve stvari. Englesku pratim najviše, ali i ostale. Vrtim aplikacije, stalno ih osvježavam i gledam rezultate. Volim to - rekao je Srbić i osvrnuo se na Dinamo:

- Nevjerojatno je što su napravili ove sezone. Išao sam na Benficu u Maksimir, ostale ne znam jesam li ijednu bio. I to sam bio u Australiji, pratio sam ždrijeb i htio sam da ga izvuku prvoga da igra doma, da mogu otići. I taman se tako poklopilo. Žao mi je što su na kraju ispali jer su bili jako blizu.

Obitelj je Tinu strašno važna. Vidjelo se to i kad se vratio iz Poljske s EP-a, gdje su ga dočekali majka Karin, otac Saša i dvije godine starija sestra Tena, uz psa. Prije devet godina Tin je prolazio kroz teško životno razdoblje jer mu je otac pretrpio ozbiljan moždani udar.

- Nisam tad shvaćao što se dogodilo. Bilo mi je dosta teško jer nije mogao govoriti. Zbog toga sam, s jedne strane, očvrsnuo, ali sam se emocionalno više zatvorio u sebe. On je super prošao s obzirom na to kako to nekad može završiti. Sad je i agilan, može hodati, trčati. Nikad mu se to nije vratilo do kraja, ima malih problema s govorom, nekad mu je teško shvatiti neke stvari. Tu se nije u potpunosti oporavio, ali super je to kako je bilo u početku. Sad je sretan, a bio je u periodu kad nije jer je bio stalno kod kuće. Jednostavno, ta te situacija natjera da još brže odrasteš. Što se sve događa, sretan sam što je ovako kako jest - istaknuo je Tin.

Tati puno pomaže i pas kojemu je dao neobično ime.

- Kad sam ga vidio, odmah mi je bio kao Zdenko. Mješanac je Jacka Russella i njegov tata je još mješanac još nečega. Star je oko godinu dana. Ideja je bila moja. Kujica mamine kolegice s posla dobila je mlade i dijelila ih je jer ih je imala previše. Kad sam ga vidio, to je bilo to i želio sam ga uzeti. Ne zbog mene ni mame, nego sam htio da se tata ima čime baviti. Jer nas troje ode od kuće rano ujutro i vraćamo se navečer, a on je sam. Sad sa psom je drugačije. A i mi, kad dođeš mrtav umoran, on je sav sretan kao da te nikad nije vidio. Ja ga uopće ne šećem, on je po pet sati s mamom dnevno. Ja sam s njim više doma, imamo ritual popodnevnih ležanja, on odspava dok ja ležim na krevetu - nasmijao se Srbić.

Sestra Tena (24) zbog Tina se i sama krenula baviti gimnastikom, a danas je u njoj rekreativno.

- Drago mi je da je ostala tu, radi kod nas na porti, pa i sama ode na treninge s odraslima i vježba što je prije naučila. Imala je nekih problema sa zdravljem, dosta ozljeda i bolesti. Ja sam prvi počeo trenirati s četiri godine, a ona mi se pridružila nakon mjesec dana jer je vidjela da je super, haha. Svaki dan smo tu trenirali. Slabija je i plakala je jer se morala penjati na štrik pa bih je ja motivirao i pokazivao da to nije tako teško. Bolje razumije sve što sam prolazio, ali nikad mi nije davala neki savjet koji bih ja upotrijebio. Mogla je da je duže ostala u natjecateljskoj gimnastici i ostvarivala rezultate.

Kad Tin nastupa na nekom natjecanju, u obiteljskom stanu od 53 kvadrata u zagrebačkoj Dubravi strašno je napeto.

- Sestra često gleda moje nastupe doma, s mamom, a zna se dogoditi i da to ne mogu gledati. Mama izađe iz kuće, a ponekad ode na mjesec kad nastupam, haha. Ona bi bila sretna i da ništa ne osvojim, samo da se vratim doma u komadu. Sreća pa mi nastup traje samo 40-45 sekundi, inače ne znam kako bi to preživjela.

U vrhu je svjetske gimnastike, ali nije rasipan. Štoviše, pomaže obitelji i živi skromno.

- Mama i tata imali su malo, nikad nismo imali puno novca. Imao sam u životu sve što mi je trebalo i više od toga nije mi bilo potrebno. Sad imam toliko puno naspram onoga iako znam da je to mizerija s obzirom na rezultate koje imam, ali uopće me to ne brine. Dobivam neke nagrade i od države i od grada, stipendije od kluba, grada i HOO-a. Skupi se, da živim sam u stanu, mogao bih si platiti najam, režije i svaki dan kupiti za jesti. Mogu normalno živjeti, a i pomoći doma koliko treba i zadovoljan sam. I dalje živim sa svojima, ali nadam se da ću se uskoro preseliti. Morat ću zbog selidbe u Lučko, a i želim se osamostaliti. To me privlači u zadnje vrijeme, želim naučiti neke stvari - rekao je.

Naočale ne nosi od Montreala jer je laserski skinuo dioptriju, što mu je omogućila jedna poliklinika.

- Već godinu i četiri mjeseca vidim savršeno i nadam se da će tako ostati, haha. To ti totalno promijeni život. Imao sam problem da ni sam vidio ni ocjenu koju sam dobio. A sad vidim.

Drugi sponzor osigurao mu je i auto, Renault Clio, pa više ne mora biti u starom Fiatu Cinquecentu iz 2003. Njegova je želja ipak - Porsche.

- Vozit ću ga jednog dana, a hoće li biti Panamera, ne znam. Iskreno, Macan mi je nevjerojatan. Volim i Panameru, ali je toliko ogroman, kad sjednem, drugi kraj je dva i pol metra dalje. U Macanu je sve pregledno i idem više prema tome da ću voziti taj model.

Ne bi postao tako uspješan gimnastičar već u toj dobi da nije bilo njegova trenera Lucijana Krcea (44).

- Nevjerojatno je strpljiv i pedantan s klincima. Da nije bio takav sa mnom, ne bih tu došao. Od 11. godine me trenira, a dotad sam trenirao s Ratkom Jovanovićem koji me jako dobro naučio osnove i zaslužan je što sam imao predtrening za prave elemente. Lucijan dođe tu u 8 i ode u 17. Radi i s drugima. Dovesti jednu generaciju da ti jedan preživi kao što sam ja i da bude na ovoj razini nemoguća je misija. Kad odradi mene i Jakova Vlaheka, mislim da se više neće upuštati u vrhunsku gimnastiku, nego raditi s klincima, jer je ovo previše naporno.

Marijo Možnik (32), proslavljeni gimnastičar, prozvao ga je svojim nasljednikom, uspješno ide njegovim stopama - štoviše, i nadmašio ga je...

- On je osoba za koju nemam što loše reći. Svima nama koji su bili klinci pokazao je da je to moguće. Dao nam je elana i sve da budemo bolji. Ali je i kako čovjek, osoba, prijatelj izvanredan. Što god da ga pitam, pomogne mi. Sposoban je što se tiče i sponzora i izvan gimnastike, s medijima. A i izmislio je element koji radim u svojoj vježbi pa je u svakom mom uspjehu i dio njegov. Baš smo se zezali kad sam se vratio iz Poljske, kaže: "Još jedna medalja i onda si me tek stigao". On ima europsko srebro i zlato i svjetsku broncu, ja imam svjetsko zlato i europsko srebro i tek onda sam ga tek stigao.

Anegdota koje se rado sjeti s početaka karijere bilo je juniorsko natjecanje u Moskvi.

- Pobijedio sam na konju s hvataljkama ispred Amerikanca i Japanca, a na preči sam bio četvrti, nevjerojatno. I poslije natjecanja organizatorica nas je vodila na operu u kazalištu. Sad možda ne bih zaspao na tome kao onda. Bila smo petorica. I tamo je normalno da stopiraš taksi. Žena stopira i ode u jedan auto s dva starija, a ja i dva mala Japanca u drugi auto. A vozač nije shvatio kamo trebamo ići i promašio adresu. I ona plače pred hotelom, a mene je trener nazvao gdje smo. Policajac dolazi, gleda iza i odmah je izbacio taksista iz auta. Pokušavali smo se sporazumjeti na ruskom i shvatili da je hotel dvije, tri ulice pokraj. Da mi je tad bilo biti taj policajac, da vidim dva mala Japanca na zadnjem sjedalu, haha... Baš je vikao na vozača, pomislio je: "Pa što ovaj radi s tom djecom?!". A kad smo došli pred hotel, svima je laknulo, Japanci su se grlili...

Kad mu je karijera krenula strelovito prema gore, nakon zlata u Montrealu, ljubavni je život počeo patiti pa se razišao s kolegicom Anom Đerek (20).

- Bili smo dugo u vezi, četiri godine. Ispao sam jako glup, loše je to ispalo i žao mi je zbog toga, ali sad smo u dobrim odnosima. Prijatelji smo, popričamo na natjecanjima. Teško je to u vezi na daljinu, Split - Zagreb, ona je imala 15 godina kad smo prohodali... Da smo bili stariji, možda ne bismo ulazili u to, a možda opet i bismo. Sad sam fokusiran na sport, nisam tip koji okolo traži cure. Ako se nešto dogodi, dogodi. Ne možeš nešto ciljati i tražiti ljubav. Možeš ako se želiš zabavljati, ali ljubav – ne. To će ti se dogoditi, nema tu puno filozofije.

Slobodno vrijeme krati i gledanjem serija te kartanjem.

- Prije nisam bio neki filmofil, ali sad volim pogledati "Igru prijestolja", "Breaking Bad", "Narcos"... A volim i uživati doma ni u čemu, ležati i opuštati se. Volim puno i gledati sport na televiziji. Nažalost, puno pratim politiku, sve čitam i gledam vijesti. Koliko god mi se ne sviđa to kao profesija, trebam to znati. Ne znam kako sam došao do toga, odjednom sam počeo to čitati i kad sam vidio kako su to teški poslovi, kakvi ti ljudi moraju biti, sve me to počelo zanimati - kaže Tin i dodaje:

- Volim kartati i belu, naći se s ekipom. Jako puno, 90 posto puta izgubim, to je nevjerojatno. Baš mi se dogodilo nedavno da triput zaredom nisam osvojio ni bod. Znam igrati i dugo igram, tata me naučio sa šest godina, ali kad ne ide, ne ide. Hoću li ja u politiku? Možnik je na listi za Europski parlament... Ali to mi nije u fokusu. Ako bih ikad bio u tome, sumnjam da bih to radio da ne mogu pomoći ljudima. Ako vidim da mogu tu pomoći ljudima, onda bih. A hodanje okolo i pokazivanje nema smisla - rekao je.

Da, možda ga neće u kartama, ali hoće na preči. To mu je ionako najvažnije.