Prvo mjesto ili neka od medalja na svjetskim ili europskim natjecanjima je jedini nacin da hrvatski sportas bude primjecen u Hrvatskoj, od gotovana i egoista u drzavnom rukovodstvu. Ako se radi o osvojenoj *zlatnoj medalji ili nekom trofeju* pokrece se se velika medijska pompa pracena svecanim docekom, stvaranjem heroja epskih proporcija. Slikanje, ljubljenje i rukovanje sa presjednicom (predsjednikom) premijerom, ministrima, gradonacelnicima,,,,. **Jedini izuzetak u tome su nogometasi glede medalja i trofeja. Oni se docekuju i slave i sa srebrnim i broncanim medaljama (za pretpostaviti je da bi i sa cetvrtim mjestom, mozda i manjim). Kod ostalih se priznaje samo zlato. Sve ostalo je neuspjeh......... Ali dobro! Poslije spomenute medijske pompe, svecanog doceka,,,,. slikanje, ljubljenja i rukovanja sa presjednicom (predsjednikom) premijerom, ministrima, gradonacelnicima,,,, sljedi gomila obecanja da ce se posvetiti velika pažnja tom sportu (i ostalima), da ce se ulagati mnogo vise, da ce konacno drzava za taj sport uciniti sve sto je u njenoj moci,,,,,,,,,,,,,. Pred kraj, od onolikih silnih obecanja kao i uvijek ispadne NULA,0, ili njoj blizu. I na kraju. prodje vrijeme i na ostvarene rezultate se polako zaboravi, a onda se ponovo se nadje netko tko ce nam odlicnim rezultatom malo osvijetliti tmurni svakodnevicu a drzavne vlasti opametiti i ubjediti da vise ulaze u sport i onda ponovo sve krece u vec poznatom goreopisanom smjeru.