Oprostio se od igračica, sjeo u auto i umro. Sarač je mnogima spasio posao, ne i sebi život...

Cure, ja vas volim, poručio je Zlatko Saračević rukometašicama Podravke u Koprivnici nakon pobjede nad Lokomotivom 21. veljače 2021., iznimno bitne na putu do kasnijeg naslova prvakinja Hrvatske.

Nitko nije mogao vjerovati da će to biti posljednje što je izgovorio svojim igračicama. Na povratku kući pozlilo mu je za volanom na semaforu gdje se zaustavio na crveno svjetlo. Trenerica golmana Barbara Stančin, koju je povezao, odmah je pozvala hitnu.

POGLEDAJTE VIDEO: Ispraćaj Zlatka Saračevića

Pokretanje videa...

00:48

Ispraćaj 3 | Video: 24sata/pixsell

Nakon 40-minuta neuspješne reanimacije mogli su samo potvrditi preranu smrt legendarnoga hrvatskog rukometaša u 60. godini. Obdukcija u koprivničkoj Općoj bolnici potvrdila je da je uzrok smrti zatajenje srca.

- Čestitam svojim curama što su izdržale sve pritiske i sve što se događa oko nas i pokazale da su prave - govorio je Sarač u intervjuu za HRS koji mu je, nažalost, bio zadnji.

Čovjek koji je igrao puno velikih utakmica u odnosu na koje je taj derbi trebao biti mačji kašalj. Gubio je finala Lige prvaka, osvojio olimpijsko zlato... Znao je da će trenersku klupu napustiti na kraju sezone kako god ona završila, na kraju ju je tragično napustio i ranije.

No odluku uprave kluba o odlasku nije najbolje primio. Imao je dugoročne planove i htio se skrasiti u Koprivnici. Pritisak je, govorili su nam upućeni, bio toliko velik prije utakmice s Lokomotivom da je pred Saračevićem bio ogroman uteg: ili će pobijediti Lokomotivu ili će "metla" pomesti ne samo njega, nego sve redom. Karikiramo, od čistačice do lijevog krila. Na kraju je mnogima spasio posao, ali nije sebi.

- Živio je za rukomet. Bio je altruist, uvijek spreman pomoći. Miran, suzdržan, racionalan, imao je jako dobre opservacije. Možda i ovaj slučaj potakne na razmišljanje imamo li prema trenerima ispravan odnos. Trenere se podcjenjuje, a vrlo su svi glasni kad ih treba optužiti za neuspjeh - govorio je Lino Červar.

O njegovoj je situaciji govorio bliski prijatelj Damir Kajba, dugogodišnji fizioterapeut hrvatske rukometne reprezentacije. Osam mjeseci nakon smrti prozvao je vodstvo Podravke.

"Treba jasno i glasno reći i pokazati palac dolje i jedno veliko ništa za one koji su pogazili svoju riječ. Nisu učinili apsolutno ništa da ispoštuju ono što su dogovorili i obećali Majstoru. Nitko se nije  udostojio nazvati suprugu našeg Majstora, Korneliju Saračević, razgovarati s njom. Bilo je lakše skrivati se mjesecima, šutjeti, praviti se kao da se ništa nije dogodilo, a sve to u nadi da će vrijeme donijeti zaborav i "oprati" njihove ruke", napisao je Kajba, između ostalog.

Za sobom je ostavio suprugu Korneliju, sina Noela i kćer Anju. Božidar Jović, bivši suigrač u reprezentaciji, bio mu je kum.

- Dobio sam nekoliko poruka sućuti, a nisam imao pojma što se događa. Kako mi je većina poruka stizala iz Hrvatske, otišao sam na internet provjeriti. I tek sam tada doznao da mi je otac umro od srčanog udara. Detalji su bili šokantni, došlo je tako neočekivano - govorio je Noel (16), Saračev sin iz prvog braka i rukometaš Veszprema, i dodao:

- Iako ga nikad nisam uživo gledao kako igra rukomet, mnogo sam puta dolazio na njegove treninge. Tako sam se i zaljubio u ovaj sport. Nikad neću zaboraviti kako sam na kraju treninga mogao ostati s njim i pucati. Uvijek sam ga gledao samo kao oca, a ne kao igrača ili trenera. Nisam imao pojma koliko su ga voljeli i poštovali u Mađarskoj. Težim tome da postanem sjajan čovjek kao što je bio moj tata.

S reprezentacijom bivše države banjalučki je velikan bio svjetski prvak 1986. i brončani na Olimpijskim igrama 1998., a s Hrvatskom brončani na EP-u 1994., svjetski doprvak 1995. i zlatni na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996.

- Znam kako mi je na pripremama u Americi pokojni Velimir Kljaić rekao: "Sarač, daj napravi neku frku, previše je mirno". I ja drugi dan u prijateljskom susretu protiv Alžira iniciram tučnjavu - prisjetio se Sarač jednom prilikom.

Zlaja i Jović bili su dio reprezentacije koja je 1996. godine senzacionalno tukla Šveđane i okitila se olimpijskim zlatom, a u to vrijeme Jović i Slavko Goluža su bili novi u reprezentaciji. Sarač im je bio poput drugog oca, uzeo ih je pod svoje, savjetovao ih, pomagao im.

- Kao dijete me primio u reprezentaciju, Božidar Jović i ja bili smo najmlađi, jako mi je teško, ne mogu pronaći riječi kojima bih opisao kakav je on bio čovjek. Znam da je u zadnje vrijeme teško proživljavao što mu se događalo, da je na njemu bio veliki pritisak, očito je bio prevelik. Stalno smo se čuli, on se veselio svakom mom uspjehu, ja svakom njegovom uspjehu, evo sada ga više nema. Tuga, ogromna tuga - kazao nam je Slavko Goluža. 

Puno je toga dao hrvatskom reprezentativnom i klupskom rukometu nastupajući za Zagreb i Zamet, dokazao se i u Francuskoj i Mađarskoj. Puno je toga još mogao dati, ali srce nije izdržalo. Otišao je k prijatelju Žogi.