Zbogom gradu u kojem su naši tretirani kao amateri s ulice...

Gotovi su dani u Kölnu. Ono što ste vidjeli bila su dva poraza i jedna pobjeda. Ono što niste je organizacija i tretman hrvatske rukometne reprezentacije.

Od pedantnih Nijemaca, koji za sebe vole reći da su majstori organizacije, očekujete da sve ide po planu, no u Kölnu, barem kad su naši rukometaši u pitanju, ništa nije štimalo. Već prvi dan, kad su München zamijenili Kölnom, službeni vozač autobusa je zalutao, nije mogao pronaći dvoranu pa je trening reprezentacije kasnio.

- Ma ne mogu vjerovati, čovjek nije imao pojma gdje vozi, radio je krugove, promašio skretanje - otkrili su naši rukometaši po dolasku u dvoranu. 

Ajde, rekli bismo, dogodi se svakome, no ne očekujete od službenog vozača Svjetskog prvenstva, čovjeka čiji je jedini zadatak odvesti vas do dvorane, da uspije na udaljenost od jednog kilometra zračne linije zakasniti pola sata. 

Ništa bolje nije bilo ni drugi dan. Kad su Duvnjak i društvo došli u restoran nešto pojesti, na stolovima nije bilo ničega. Čak ni kruha. Za nekoga tko organizira Svjetsko prvenstvo očekujete, ako ništa drugo, da igrači nisu gladni. Pedantni Nijemci, koji za sebe vole reći da su majstori organizacije, ostavili su naše rukometaše bez - ručka. 

Ajde, rekli bismo, dogodi se svakome, ali ništa bolje nije bilo ni treći dan. Dok su se ostali rukometaši istezali i masirali u prostorijama predviđenima za masažu i sobama, naši su morali ležati, vjerovali ili ne, u hodniku.

Soba koju su tražili, tako su odgovorili Nijemci, nije bila, pazite sad ovo, spremna. Oprostili bismo i to da su hrvatski rukometaši došli u hotel na prepad, da su banuli kao revolveraši u salon na divljem zapadu, no sve je bilo unaprijed dogovoreno. I što su Hrvati napravili? Vikali i glasno puštali muziku kako bi Nijemci ipak popustili. I uspjeli su. 

- Nisu nam dali sobu, ali stalnim pritiskom, vriskom i puštanjem muzike na hodniku domaćin je popustio i dobili smo jednu lijepu veliku sobu - rekao je fizioterapeut Damir Kajba, dobri duh reprezenaticije, koji je svaki dan iz kombija bodrio rukomateše s motivirajućim porukama.

Svaki dan, Kajba i tehniko Zdravko Mirilović javljali su se iz kombija bez obzira na ishod utakmice. Zdravko je vozio, Kajba pričao i pjevao. I radili su to sjajno. Baš kao što su kauboji sjajno odradili prvi dio u Münchenu.

U Kölnu, nažalost, nije bilo toliko dobro, kao ni organizacija. I kad vam još jednom netko kaže da su Nijemci majstori organizacije, nemojte naivno vjerovati, jer od nas mogu itekako puno naučiti.

Organizacija Europskog prvenstva prošle godine u Hrvatskoj bila je, tako kažu učesnici, jedna od najboljih u povijesti prvenstava. Ova u Njemačkoj, tako kažu učesnici, jedna je od najgorih.